Review
Prepustiti stijeg onim glasnijima, razvikanijima čak i kad očito posrću i gube dah nužno podrazumijeva banaliziranje. I dok se, kad je u pitanju hrvatski film devedesetih, pa i kasniji, još i dade govoriti o zastoju u mulju, glazbena scena od osamostaljenja naovamo ostala je sustavno banalizirana, pri čemu ću po prstima prvo pecnuti samoga sebe, u napadima lijenosti itekako sklonog takvim previdima. Jednako kao što je deplasirano govoriti o sablažnjivoj vladavini cajki dok se onaj dio scene koji bi trebao biti zdrav, logičan odabir ili vrti unutar samodopadnosti i samodostatnosti ili naprosto nema pravog nadahnuća da odjekne, tako je promašeno i lamentirati nad tim tobožnjjim beznađem prije nego što se zaviri u sve zakutke te iste scene, u onaj prostor što zrači iza leđa velikih imena koja se uporno vrte oko svoje osi.
Svjedoci smo tako pravog malog procvata (pojednastavljeno rečeno) kantautorske scene, s koje novinske i portalske stupce pune imena poput Irene Žilić, Lovely Quinces, Mikija Solusa, Sare Renar, Nine Romić i još (čak mnogih) imena koja obećavaju u najmanju ruku kakav zanimljiv i vrijedan album ili EP, ali ne smijemo zanemariti ni upornost nekih stalnih pretplatnika na kvalitetu baš u onom segmentu scene koji je najnapadaniji bastardima suvremene pop-produkcije i zabavnjačkog diletantstva: pop glazba u punini i present tenseu svoje riječi u Hrvatskoj nisu samo Jinx, još manje na klackalici skromnosti i megalomanstva izgubljeni Gibonni, bar ne dok imamo Šerićev Pavel te iz jednako snažnih Yammat porođenih Detour (znam da je još imena itekako vrijednih spomena u ovoj i srodnim domenama, ali ostavit ćemo to zasada nekoj drugoj prigodi). Ova dva imena ističem jer će po svemu sudeći presudno obilježiti ovu godinu u svom koncepcijsko-žanrovskom razredu.
Detour, prepoznatljivi po istančanom pop-rukopisu glavnog autora i meštra Nenada Borgudana i prozračnom vokalu Maje Posavec (osim po drugim vokalnim doprinosima, ni po čemu se ne bi reklo da je zapravo povratnik u bend), upravo su, čak pet godina nakon zadnjeg studijskog albuma, objavili svoju treću dugosvirajuću zbirku. No, ne dolazi nam "A što ak' ja..." poslije duge tišine, kakvu bi sugerirala tolika diskografska pauza; ako bar jednim uhom pratite glazbena događanja iz tuzemne radinosti teško da ste mogli ne čuti "Daleko", "Snijeg" i "Srce veliko", da navedem tek dio marljivih radnika na utiranju puta svom albumu, koji će na koncu izaći s čitavom polovicom slušateljstvu već poznatom. Opuštajuća, miomirisna, lakoćom prožeta i spletom melankolije i vedrine zaigrana glazba iz svojih je prethodnika izvukla ono najvrjednije i te sastavnice posložila u zbirci u kojoj, istina, nema mjesta iznenađenjima, ali kojoj je to istovremeno i prednost.
Kad vas uvodna "Ujutro" odmah na startu povuče za rukav svojom pozitivom, i to posve laganom, neforsiranom, kajdankama daleko od uobičajene relativističko-šupljikave patetike koja se obično veže uz taj termin, znat ćete da ste stupili u jedan posve poseban mali glazbeni svijet što ga za vas kao po platnu mažu umjetnici koji to i vole. I, što je najbitnije, u toj svojoj ljubavi nisu nametljivi i ne žure zadiviti. Jer, u suprotnom, "Cvijet", "Daleko", "Kolovoz", "Snijeg" i "Srce veliko" ne bi mogle zvučati tako – opet ću posegnuti za tom trajno nezadovoljavajućom, ali ipak najpogodnijom riječi – lagano. Lagano u smislu da gotovo neprimjetno miješaju čistokrvni pop s blagim dodirima elektronike i, uz pomoć mandolina i puhača, (nužnom) indie poetikom, a žanrovski posjećujući čak i country. I u tom slijedu postoje tek sitno slabije pjesme ("Nema", "Krugovi i osmice", "Nova nada", "Pijani pilot"), manje efektne samo zato što im društvo prave one snažnije, izražajnije ljepotice. Ljepotice koje, prenesem li priču na tipično mušku spiku o ženskoj ljepoti, nisu atraktivni vampovi opasna izgleda, već prije djevojke "iz susjedstva" u svojoj najljepšoj casual garderobi, s vjetrom u kosi u zelenom ambijentu negdje izvan gradskog sivila i ispranosti. Ako vam se učini da sam daleko otišao, neka to bude prvenstveno pokazatelj koliko vas nove Nenadove i Majine (ona je autor tri pjesme) mogu zanijeti, a da pritom ni na sekundu ne zvuče pretenciozno.
Uostalom, to i jest bit pop-glazbe. One pop-glazbe koju pod tim nazivom podrazumijevamo kad se premjestimo u neki savršeniji svijet ili kontekst. One pop-glazbe koja se ne forsira ni iz materijalnih ni iz manje materijalnih pobuda i želja i koja nema potrebe prizivati duhove, već biti duh. One pop-glazbe koja ne traži savršen album za svoj dom, iako se i to dogodi, kao, primjerice, kod Saint Etienne, već vas tek želi malčice zanijeti, otrgnuti od bilo čega što vas drži u vlastitoj sjeni ili čini svaki dan isuviše sličnim jedan drugome, unijeti kakvu novu boju ili bar nijansu kakve postojeće, možda i bar malo pomaknuti noge u kakav suvisliji (plesni) korak. Tako "A što ak' ja…" baš s tim stihom posuđenim iz jednog od Majinih autorskih doprinosa, predivne "Daleko", kao da ostaje u tom nuđenju zdravog, iskrenog pokušaja ili, točnije, prijedloga koji ne nadilazi ničije mogućnosti, ni njih s one strane ni nas s ove strane zvučnika. Kao album nesavršen u smislu da nije poliran ničijom pedanterijom, već naprosto prostrt kao poziv na piknik u svojoj atmosferi slasniji od delicije u luksuznom restoranu.
Je li vam dovoljno za mrvicu vaše pozornosti? I, nakon slušanja, dovoljno da ne sudimo o našem glazbenom meniju tako ratoborno i žestoko kako u napadima frustracije znamo činiti? Ne, ne prozivam nikoga, odnosno, opet korim sebe prvoga. Jer, dobre glazbe ovdje itekako ima, samo treba tu i tamo pojačati zvuk, a neke inače glasne bar koji put preskočiti. Ako je ovaj optimizam možda ipak pretjeran, za to su krivi Detour!
Toni Matošin
/
« TV 
