Overgrown

Review

Nitko ne ostavlja dojam umjetnika kao što to čini James Blake. Pri tome ne mislim da jedino njegova djela dosežu određen artistički maksimum (jer postoje i mnogo, mnogo bolji suvremeni glazbenici) koliko pri tome mislim na Blakeovu pretencioznost koja ga u odnosu na ostale izvođače razlikuje kao matura privatne umjetničke škole u odnosu na završni ispit prosječnih gimnazijalaca. Sav taj artizam ga nameće kao nešto što mora biti umjetnički zadovoljavajuće, osiguravajući mu savršen start kod one najpretencioznije publike. Srećom, James Blake taj start i opravdava.

Overgrown je drugi studijski album nakon sjajnog prihvaćenog prvijenca i nekoliko EP-eva koji su uslijedili, a na kojima je spajao soul/blues s naprednijim elektronskim idejama, prvenstveno post-dubstepom. Drugi album je značajan zaokret obzirom da se više posvećuje elektroničkom dijelu priče.

Blake je pri tome najviše opsjednut formom. Pri tome se ne drži standarda strofa-refren-strofa koliko pokušava nametnuti neke svoje kanone kojih se uvjerljivo drži. Stihovi su pri tome tek pomoćno oruđe u službi ostavljanja dojma, repetitivna misao koja naglašava formu. Sličnu uporabu ima i Blakeov glas koji je po potrebi dubok da bi već u sljedećoj pjesmi uredno odrađivao falset. Sam Blakeov nastup zna biti dosta iritantan zbog pretenciozne dikcije i gutanja stihova, no sve je to, ponovno, kako bi se nametnula određena slika o samom djelu.

Ali James Blake jednostavno želi biti – umjetnik. Naglašava to već u svom proglasu, prvoj pjesmi albuma Overgrown gdje se odriče bilo kakvog zvjezdanog statusa. Naglašava to vokalnim igrama (Life Round Here). Naglašava to koketiranjem s plesnom glazbom koja i nije tu da raspleše (Voyeur). Naglašava to i dok utapa RZA-ja u kišovitu elektroniku kako bi mu potvrdio glavnu misao o bivšoj ljubavnici koja se udaje.

Forma prije sadržaja može izazvati osudu i otpisivanje glazbenika kao pretencioznog, no zašto bi pretencioznost bila loša? Pretenciozni su uvijek predvodili pomake i otvarali nova vrata, koliko god bi kasnije možda potpadali pod analize što je od onog što su donosili zapravo bilo dobro, a što loše. No, ako je James Blake pretenciozni lučonoša za nove smjerove elektronike, neka mu bude. Njegove forme su dobre, njegovi kanoni trebaju biti poštovani. Novije generacije možda neće gutati i prekidati stihove, no za sve ostale uzore i predloške Overgrown Jamesa Blakea je pravo mjesto.

Ivan Glazer