Review
Dati grupi ime po lancu restorana koji je pustio pipce po cijelom SAD-u dobro je osmišljen komercijalni čin, a možda je i puki trenutak momentalne inspiracije. „Kako ćemo nazvati bend?” „Hm... da vidimo...” I onda u „oluji mozgova“ bacaš na papir razne ideje i doskočice, listaš novine i čitaš reklame. Možda je tako nekako bilo i s ovim bendom. Kako bilo, osnovani su prije 15 godina u Londonu, a nakon što su dobili priliku otvaranja nekog festivala i pokupili par nagrada, objavili su nekoliko uspješnih singlica i album prvijenac. Četvorku čine: Jack Steadman (gitara, vokal i klavir), Jamie MacColl (gitara), Suren de Saram (bubnjevi) i Ed Nash (bas). Pridružila im se i Liz Lawrence, pjevačica i multiinstrumentalistica koja djeluje i u okviru electro-pop dvojca Cash+David.
Ovaj britanski bend hrvatskoj je publici poznat s INmusica 2014. godine. Nisu bili najjači igrači te večeri (jer su nastupali The Black Keys), ali su u u 40 minutnom nastupu promovirali svoj tada novi, četvrti studijski album „So Long See You Tomorrow” i ostavili pretežito dobar dojam: sa svirkom bez greške, obogaćenom zanimljivim video zidom u pozadini na kojem su se vrtjeli atraktivni klipovi te tako upotpunjavali kvalitetan odabir pjesama. Nakon uvodnih „Overdone” i „It's Alright Now” s novog albuma dodali su i nekoliko starijih uspješnica. I dok je možda poneki mrzovoljni gladuš prefrknuo s nosom i odgegao se po kebab koji danas ne bi prošao ni najfleksibilnije kriterije epidemiološke službe, vjerojatno nisam bio jedini ondje koji je u tom trenutku pomislio: „Ej, čovječe, ovaj bend stvarno vrijedi poslušati!” I nakon toga sam malo čačkao i po njihovoj diskografiji.
Prvi album „I Had the Blues But I Shook Them Loose”, moram priznati, već me na prvu oduševio. Onaj pravi, izvanvremenski indie rock, s elementima progresive, simpatično sirovih gitara, naglašenih bubnjeva i s distorzijom na basu. Elementi koji me podsjećaju na nezaboravne Joy Divisione, a koje današnja ekipa etiketira kao post-punk. Ali na drugom albumu „Flaws” (2010.) zvuk im se smekšao, sve su više gradili priču na akustičnim gitarama, sofisticiranim vokalima i počeli sličiti bendovima koji uspješno (ili manje) oživljavaju zvuk Beatlesa i vraćaju se šezdesetima. Drugim riječima, počeli su se komercijalizirati. Uslijedila su potom dva albuma „A Different Kind Of Fix” (2011.) i „See You Tomorrow” (2014.), na kojima su napustili akustičnjake i počeli se vraćati početcima, ali sa sve više pop elemenata. Od ta tri albuma, zanemarivši prvi koji mi je definitivno špica, ovaj kojega su promovirali na INmusicu svakako je najbolji. Ali, ekipa se nabrijala te večeri na The Black Keys, šta ćeš, i mnogi su ih odgledali tek toliko da im prođe vrijeme.
Otada je proletjelo šest godina. I u tih šest godina bend nije objavio ništa novo. Naime, suočen s unutarnjim trzavicama i osobnim ambicijama pojedinih članova (primjerice gitarista i pjevača Jacka Steadmana i basiste Eda Nasha) bend je uzeo kreativnu pauzu od početka 2016., bavili se raznim projektima, udrugama, rasprodali instrumente i sve je upućivalo na to da su se razišli zauvijek. A onda su nakon razdoblja hibernacije nenadano ušli u studio i započeli ponovno stvarati glazbu. U idućih šest mjeseci rada tijekom 2019. nastao je i ovaj njihov peti studijski album - „Everything Else Has Gone Wrong”. Simpatična naslovnica na kojoj su prikazane četiri ptičice koje piju vodu iz iste lokve vode simbolizira ponovno pronađeno zajedništvo.
Album sadrži 11 pjesama od kojih su nam čak pet ranije poznate, budući su od kraja prošlog ljeta pa nadalje krenule izlaziti kao singlovi. Nizanka je išla ovim redom: „Eat, Sleep, Wake (Nothing but You)", „Everything Else Has Gone Wrong", „Racing Stripes", „I Can Hardly Speak" i na kraju „Is It Real". Ova posljednja me baš asocira na stil kanadskog benda Arcade Fire. Naravno, sve su pjesme potencijalni hitovi ili smišljene „cimalice” koje bi nas trebale zainteresirati za cijeli album. A na albumu osim njih možemo naći još dopadljivih i kvalitetnih pjesama, poput odlične uvodne „Get Up” koja otvara album ili kasnije, predivne poslastice „Good Day”, pa i pjesme „Let You Go”.
Slučaj je, eto, htio da Bombay Bicycle Club nastave s radom i dobro je da je tako. Kao što i sami kažu u prekrasno aranžiranoj posljednjoj pjesmi „Racing Stripes“:
„This light'll keep me going
This light'll keep me going
And I don't even know wherever I may go…“
Tako će vjerojatno biti i s ovim bendom koji će nam u budućnosti, siguran sam, još mnogo toga pružiti.
Ivan Dukić
/
