Review
In Rainbows, n
jihov sedmi album koji nosi teoriju zavjere oko broja deset jer ima deset pjesama i objavljen je deset godina poslije OK Computer i ako se pjesme sa jednog i drugog pomiješaju dobije se neka hipi poruka razumljiva samo hipijima. Ne želim dublje ulaziti u materiju, za to imamo CSI: Križevci. Gola činjenica glasi da su Radiohead pljusnuli EMI i ostale kuće jer su svoj proizvod odlučili prodavati sami, dakle nešto kao Michael Dell i njegova prodaja računala samo što Radiohead prodaje fajlove. Usput su i snimili normalan album iako Thompjeva onako kako pjeva, a to je toliko unjkavo i emo da bi rasplakalo i teretanu gdje vježbaju interventni policajci i njihovi mišići.
Hoćemo pisati recenziju po pravilma? Može. Album je koproducirao Neil Goodrich koji je imao svoje prste i u Becku Hansenu (u prenesenom značenju, dovraga) zajedno sa još jednim likom kojem se Radiohead zahvaljuje u za to namijenjenom prostoru na knjižici koju možete dobiti uz dvostruki CD ili dvostruki kvalitetni vinili i još masu dodatni điđa. Ako za to pošteno i platite jer su momci odlučili ipak izdati album i na konvencionalnim medijima, a ne samo kao digitalni download, koji je usput i oksimoron. Pokažite mi download koji nije digitalan i častim vas kavom koja je analogna. No, vratimo se na pravilnik. Album sadrži deset pjesama i traje 42 i nešto sitno minute. Teme su raznolike kao i zvukovlje. Malo ritam mašina i malo gitara u pjesmama o svačemu i ničemu. Nešto kao i tekstovi od Nirvane samo bez onog pop dodatka. Zato su Radiohead i hipiji koji ne žele biti zvijezde već brinu za planetu i ne vole kada ih ljudi traže da sviraju Creep. Uostalom Cartman to pjeva bolje.
I kakav je na kraju album?
Za jedan Radiohead – čak i dobar. The Bends je bio vrhunac. Svi vi koji mislite suprotno - formatiram vam hard disk.
Antonio Hadrović