Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Kultni američki (izlizano, ali neminovno) post punk/noise/industrial bend Swans (ponovno okupljen 2010-e nakon trinaest godina pauze), je sinoć dobrano, ali baš dobrano protresao zagrebački Pogon Jedinstvo. Najavljivalo se da će biti glasno, jako glasno, i nije se pretjerivalo, ono sinoć je definitivno bio najglasniji koncert kojem je moja malenkost svjedočila. Nešto iza 21:30h s otvarajućom "To be kind", otpočela je seansa štovanja buke i distorzije u režiji maestra Michaela Gire. Bend nastupa u šesteročlanoj postavi, uz već spomenutog Giru, tu su redom: Norman Westberg - gitara, Phil Puleo - bubnjevi, Thor Harris - perkusije, bubnjevi, violina, Christopher Pravdica - bas gitara te Christoph Hahn na steel gitari.

Pogon Jedinstvo je bio ugodno popunjen, osobno sam očekivao i veću gužvu, premda meni kao komformisti ne treba više od ovoga, odlazak po pivu i na WC nije bila noćna mora kao u nekim drugim slučajevima. No, da se vratimo na koncert. Dakle, prvo što se može primjetiti kod nastupa uživo ovog benda jest autoritativni stav frontmena Gire. Rekao sam maloprije "maestro Gira", koji doista (kada ne svira gitaru) dirigira rukama svojim bendom u formi bizarnog labuđeg plesa, ostavlja dojam perfekcioniste koji tokom nastupa zapada u svojevrsni trans koji ga drži čitavo vrijeme koncerta. Po energičnosti nastupa, uz Giru su odmah Thor Harris i bubnjar Phil Puleo. Potonji je po mom sudu glavna poluga Girinog stroja, i energija između njih dvojice je zapanjujuća. Thor je s druge strane posebna priča, kako imenom tako i vanjštinom nedvosmisleno "baca" na Nordijca, osim što Thorovim "maljem" sudjeluje kao pomoćni bubnjar, čovjek je tokom nastupa izmjenio barem 6-7 različitih instrumenata i rekvizita koji čine paletu zvuka potpunom. Ostatak benda je manje više statičan, s naglaskom na Westberga s telecasterom u rukama, koji tokom čitavog koncerta nije iskazao niti najmanji oblik emocije ili bilo kakvog podražaja, kao profesor tehničkog crtanja iz Daruvara.

Setlista je bila manje više standardna, kao i s ostalih nastupa na ovom dijelu turneje: "Screen shot", "Coward", "Oxygen", "She loves us", "Mother of the world", "The seer". Kako je jednom rekao Gira, za njega je koncert ciklus, od rođenja do smrti, do pražnjenja, koje neminovno uslijedi. U tom pogledu, koncert Swansa je bio jedna cjelina, s minimalnim stankama koje su publici davale priliku da zaplješće bendu. Distorzirani, bučni vrhunci na završetku svake pjesme ubrzo bi prelazili u ambijentalni uvod u novu porciju kaosa i tako gotovo dva sata i dvadeset minuta. Bez bisa, kojeg ruku na srce nitko nije ni očekivao ni tražio, bend se na koncu poklonio publici i napustio pozornicu. Od nadaleko poznatih Girinih ekscentričnih i nenadanih zahtjeva (poput gašenja ventilacije u klubu), nismo dobili ništa, osim što je u jednom trenutku zahtjevao da svjetla koja osvjetljavaju publiku budu konstantno upaljena. Tako smo jedno vrijeme bili poput pilića u gojilištu, pa se majstor rasvjete kasnije ipak na svoju ruku odlučio ublažiti intenzitet svjetla, na sreću Gira to nije registrirao (ili ako i jest, nije inzistirao više na tome). Uslijed zaista ogromne buke, dolazilo je i do manjih tehničkih problema s koncepcijom opreme na pozornici, stvari su se micale od silnog trenja, pa su i tehničari imali dosta posla kako se sve ne bi raspalo pod naletima bjesomučnih drone/industrial repetativnih tonova.

Većina nas je klub napustila iza ponoći s trenutnim oštećenjem sluha i zujanjem u ušima sve do kuće. Bilo je ovo lijepo iskustvo i izuzetno osvježavajuće napajanje na izvoru nesputane energije koju Swansi odašilju, konceptualno svakako ne svakidašnji koncertni doživljaj uz poseban naglasak na karizmatičnu pojavu Michaela Gire, istinskog umjetnika buke.