Review
Prividno najtiši, najuredniji, najmirniji čovjek iz zaleđa autorske i izvođačke karizme Nicka Cavea, a ujedno i persona s najdužim stažem u toj domeni, utjelovljenje je paketa talenta, rada i discipline. Mick Harvey, uistinu samo prividno najtiši član prvo The Boys Next Door, a zatim i The Birthday Party i The Bad Seeds, kroz tih više od trideset godina rada i prijateljevanja s Nickom Caveom, bio je ne samo njegov vjerni glazbeni suradnik, već i partner u skladanju, glavni oslonac u stalnim bogaćenjima zvučne slike, multiinstrumentalist koji je po potrebi svirao sve što se dalo svirati kad bi svi ostali pokleknuli ili se razbježali, a vjerojatno i rame za artistička plakanja zvjezdanijem šefu orkestra. Iako je sve vrijeme Blixa Bargeld bio zadužen (i odlikovan) za buku, vjerojatnije je da je baš Harvey bio taj koji je navigavao njome i održavao joj konstrukciju. Nedavna odluka da napusti Caveov bend i posve se osamostali došla je baš zbog svega navedenog kao logičan slijed stvari.
Čovjek, naime, tolikog zamaha, kojim je zahvaćao sve konvencionalne rock-instrumente i još pregršt manje uobičajenih te producentske, skladateljske i pjevačke sasvim zavidne sposobnosti, zagazivši u drugu polovicu stoljeća života, morao je osjetiti želju za više mira i istodobno slobode. Da, Harvey snima solo albume već desetljeće i po, skladao je i soundtrackove te svirao u nekoliko bendova paralelno s The Bad Seeds (Crime and the City Solution, These Immortal Souls, The Wallbangers), producirao je nekoliko albuma (među njima oba projekta Caveove nekadašnje muze Anite Lane) i pomagao čuvenoj prezimenjakinji Polly Jean, ali tolike godine se uz tako raznolik talent stavljati u službu tako snažne i ekscentrične autorske vizije kakva je Caveova sigurno nije bio lak put. Povlačenje sa svjetala tih pozornica u područja gdje će sam određivati pravila igre i rukopis kajdanke u pedesetim godinama života bilo je ono što je sebi dugovao, koliko god mi (i, vjerujem, ne samo meni) nedostajao u The Bad Seeds.
Sedmom mu samostalnom albumu, "Sketches from the Book of the Dead", nije prethodio samo odlazak iz ponajboljeg pratećeg benda na svijetu, već i nedavna smrt gitarista Rowlanda S. Howarda, važne figure i kolege iz doba The Birthday Party. Ta potresna epizoda inspirirala je uvodnu "October Boy", fascinantan spoj (ili sraz, ako vam je draže) Ennija Morriconea i post-punk estetike koji se na pokojnikov život, preokupacije i demone referira kako tekstom, tako i samom glazbom, osobito u zvuku gitare. Tematika i ton će se zatim proširiti i ostatkom albuma, pa "Sketches from the Book of the Dead" dolazi poput Harveyjeve varijante "Murder Ballads". OK, ovdje nema umorstava ni toliko crnog humora, no smrt je sveprisutna, doduše, u konvencionalnom tretmanu, no duboko humanom i osobnom, intimnom. Iskrenom. Dodam li da je ovo prvi Harveyjev samostalni album s isključivo njegovim tekstovima, zaključak će se još lakše nametnuti.
Dotaknuo se samoubojstva očeva prijatelja, tragičnih ljubavi ili roditeljske tuge za umrlim djetetom, njegova je glazba suptilna i sugestivna u sjedinjenom djelovanju, a takva je i kad je obložena glasovirom kao u prekrasnoj "How Would I Leave You" ili "Rhymeless" i kad je gitarski zarezana kao u završnoj "Famous Last Words". Vokal, pak, kao da raste kako album odmiče, kao da započinje s određenom zadrškom da bi se vremenom opustio i zavladao svojim dijelom zvučnog prostora. Ni povremeno opadanje dramskog naboja koje se osjeti ulaskom u drugu polovicu albuma na koncu neće bitnije umanjiti ukupan dojam. Jer, da, Micka Harveyja ometa manjak izvođačke karizme, osobito kad se hvata tako zahtjevnih, a često olako uzetih tema, no samouvjerenost (naravno, odsvirao je većinu instrumenata sam) u tkanju autorske tapiserije je jednako tako očito. Kao što je samim tim očito da ovaj zanimljivi australski umjetnik ima što za reći i zna kako to izvesti, ako treba i sam samcat. Koliko je ovo otvaranje nove etape u njegovom radu a koliko tek uspjela postaja u pravocrtnom nizu, ostaje nam za vidjeti.
Toni Matošin
/
