Automaton || Spoj distopije i zabave

Review

Još od osnutka početkom 90-ih, najpoznatiji acid jazz band Jamiroquai i dalje je niz glazbenika koji su podrška frontmanu i vođi benda, najpoznatijem šeširdžiji među glazbenicima, Jay Kayu. Povratak nakon gotovo desetljeća pauze pokazuje da nisu izgubili na vedrini i zvuku, no niti se ne kite starim perjem - Automaton ima svoj vlastiti život. U usporedbi s ranijim albumima, Jayev glas je, kao i ritam, manje energičan i neznatno sporiji, no formula je tu, tek malo drugačije oblikovana, a uz stare teme brzog života s lakim ženama, dodali su i malo osvrta na politiku te život u modernom društvu, o čemu uostalom i govori naziv albuma. Dakle, za svakoga ponešto.

Opisujući promjene u životu koje donosi moderna tehnologija, Jamiroquai jasno pokazuju svoj stav prema njima. Izraz koji koristi, “automaton” izraz je kojim, gotovo proročki, opisuju osobu kojoj je u životu sve automatizirano, što uzrokuje hladnoću i unutarnju prazninu. Nastavak je to kritike prekomjernog korištenja tehnologije iz pjesme “Virtual Insanity” od prije 20-ak godina. Za razliku od “Virtual Insanity”, cijeli album ima, kao lajtmotiv,robotski zvuk. Iz tog razloga dio pjesama zvuči kao da dolazi iz nabrijanog sintesajzera s ljetne terase hotela, što na prvo slušanje može zasmetati.
Za one željne tipičnog Jamiroquievskog funky zvuka, tu je pjesma “Cloud 9”.

U trendu i kada su djevojke u pitanju, naći će se ovdje i pjesma o opasnoj Ruskinji  bondovskog tipa u nevjerojatno plesnoj  “Hot Property”, ljetnoj kulerici u “Summer Girl” i još raznim ženama u  jet-set okruženju u “Superfresh”. Sa svakom pjesmom mijenja se i ritam; od disca, preko dancea do boogieja i dalje. Svima je zajednički zaraznost i hipnotičko cupkanje. Samo pokušajte ostati mirno stajati dok slušate “Cloud 9” ili “Hot Property” - nemoguća misija. A na “Superfresh”, s jakim beatovima kao da je i pisan za automatone, ili bar  rasplesane robote. Dobrom produkcijom Jamiroquai je postigao da svaka pjesma zvuči zamjetno drugačije od ostalih, no opet je vjerna zvuku kojim se band proslavio.
Iznenađenje dolazi na kraju, vrlo jednostavnom pjesmom - Carla. To je ime jedne od Jayevih kćeri i pjesma je upravo o  njoj. Nažalost, to je glazbeno najbanalnija stvar na albumu,  moguće je i namijenjena Jayevom druženju s podmlatkom uz prve disco korake, pa neka mu bude, no svakako neće doći na hit liste.   Nakon ove, svakako još jednom poslušajte “Summer girl”, pjesmu koja bi se bez problema mogao plesati i Travolta u filmu  “Groznica subotnje večeri”, a govori o curi koja vidi smisao života izvan hrpe novaca. Sam Jay je rekao da bi želio da mu kćeri budu takve kada odrastu. Čini se da se Jay Kay ozbiljno primio roditeljskog posla i mogao bi krenuti stopama Robbieja Williamsa, pisati pjesme o životnim iskustvima i stvarima koje je iz njih naučio, kao poruke djeci. Bez sumnje, bit će ih zanimljivo čuti. Tada pjesme poput “Dr. Buzz” o drogi ili “Nights out in the jungle” o Amy Winehouse mogli gledati kao na poučne.

Sveukupno, Automaton možemo gledati kao na proizvod benda koji je ostao u dobroj formi i zvuči jednako svježe kao i u svojim počecima. 20 godina od osnutka i nakon sedam godina pauze, ostali su vjerni svom zvuku, a opet pokazali da se mogu unutar njega igrati i istraživati i uz to se i dobro zabavljati, kao da se rupa od 7 godina nije ni dogodila.

Antonija Jelić