Intoxicated Women

Review

Istodobno najradišnijem i najuglađenijem te najduže prisutnom, mada sada već bivšem članu glasovitog pratećeg benda Nicka Cavea, The Bad Seeds, lik i djelo Sergea Gainsbourga ostalo je trajna glazbena – pa i šira – preokupacija. Mick Harvey se kao vrsni multiinstrumentalist i u paketu sjajan glazbenik francuskom glazbenom legendom bavi odavno, još sredinom devedesetih snimivši album "Intoxicated Man" s obradama Gainsbourgovih klasika. Vrlo uspjela zbirka prepjeva odmah je odala inteligentnog zaljubljenika u glazbenu avangardu i njezine popularne rukavce, glazbenika iskovanog kroz snažan Caveov autorski iskaz, od samih početaka s The Boys Next Door i The Birthday Party do zrelosti s The Bad Seeds, ali i kroz sjajne alternativne sastave poput These Immortal Souls i Crime & the City Solution. No taj Harveyjev izlet u samostalne vode bio je samo početak bavljenja svojim idolom, jer već dvije godine kasnije izašao je i nastavak, album "Pink Elephants", još jedna uspjela posveta, još jedna demonstracija glazbenog umijeća i vještine zdrave revitalizacije glazbene baštine uz osobni pečat.

"Intoxicated Women" dvadeset dvije godine nakon "Intoxicated Man" donosi zaključenje kvadrologije s Gainsbourgom, i to samo godinu nakon trećeg albuma iz serijala, vrlo dobrog "Delirium Tremens". Sastavljen od petnaest skladbi na kojima se za mikrofonom izmjenjuju pažljivo birana imena poput australske jazz-glazbenice Sophije Brous, berlinske pop noir kantautorice Andree Schroeder, još jedne mlade australske glazbenice, Xanthe Waite, ili alt-country glazbenice Jess Ribeiro, "Intoxicated Women" već nakon jednog slušanja zvuči kao najzaokruženije i najbolje izdanje kvadrologije, da bi nakon nekoliko sljedećih slušanja dojam i rastao, otkrivajući nove zanimljive detalje, dakle, ono što se od kvalitetne glazbe i očekuje.

Otvarajući set pjesama s antologijskom pop noir erotikom, njemačkim (?!) prepjevom "Je t'aime... non plus" koju je već prethodno prearanžirao u engleskoj varijanti na "Pink Elephants" s Nickom Caveom i nezaboravnom Anitom Lane za mikrofonom, Harvey udara odmah u glavu (kod muškaraca u obje). Andrea Schroeder se pritom odlično snašla kao ženski vokal, a vrlo suvereno je odradila i "God Smokes Havanas" (u originalu "Dieu est un fumeur des Havanes") uz divne orkestracije Bertranda Burgalata te pogotovo senzualni darkeraj "Striptease", izvorno napisanu za Brigitte Bardot. No, na predvidljiv ali time ne i manje efektan početak prvo se nadovezao sam Harvey s finim gitarskim vezom nošenom "All Day Suckers" (u originalu "Les sucettes"), da bi zatim Channty Kak iz hvaljenog australsko-azijskog benda The Cambodian Space Project (naziv, hm, govori sve?) s lakoćom iznijela pulsirajući egzotiku "Contact". Jess Ribeiro je kao slavuj u duetu s Harveyjem otpjevala folkom ozračenu "Prévert's Song" ("Chanson de Prévert"), da bi u punom sjaju razvalila na minimalističnoj "The Drowned One" ("La noyée"). Vrhunci albuma ipak pripadaju Sophiji Brous, odnosno, izvedbama "The Eyes to Cry" (u originalu "Les Yeux pour pleurer") i iznimno sugestivne, gotovo opipljive "While Rereading Your Letter" ("En relisant ta lettre"), ali i sjajnoj Xanthe Waite čiji vokal leprša kroz najrazigranije pjesme ovdje, "Puppet of Wax, Puppet of Song" ("Poupée de cire, poupée de son") i "The Homely Ones" ("Les petits boudins") te Lyndelle-Jayne Spruyt u erotičnoj, neprepjevanoj "Sensuelle et sans suite".

Album zapravo vrlo spretno, već očito izvježbanim kormilom brodi kroz Gainsbourgovu ostavštinu, pa se čini kao da je Harvey ovim albumom ne samo dovršio svoju posvetu, već i doktorirao. U priču je, štoviše, uključio i sina Solomona u nabrijanoj minijaturi "Baby Teeth, Wolfy Teeth" ("Dents de lait, dents de loup") te sam zaokružio zbirku izuzetnom, gitarama izmazanom "Cargo Cult", a prije nje i s gotovo mističnom "Lost Loves" (u originalu "Les amours perdues"). Ovako visok nivo izvedbe na svakoj od odabranih skladbi jamac je da priča s Gainsbourgom može biti privedena kraju. Jer, Harvey se odavno pokazao i kao dovoljno snažan autor (nekoliko je uspjelih autorskih albuma, uostalom, već iza njega), a sada, oslobođen obveza u Caveovom bendu, sasvim sigurno ima dovoljno slobode i ideja za nove glazbene avanture. (Multi)talent kakav mu je darovan u sprezi s disciplinom i radišnošću kakve je odavno pokazao garantiraju nastavak jedne plodne karijere.

Toni Matošin