Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Ask The Deep


Bookmark

Data

Released Svibanj 2016
Format Albumi
Vrsta / Indie rock / Indie pop / Alternative/Indie Rock / Indie Electronic / Dream Pop
Dodano Ponedjeljak, 13 Ožujak 2017
Žanr Pop-Rock
Length 36:11
Broj diskova 1
Edition date Svibanj 2016
Država Europa
Etiketa Morr Music
Catalog Number 138 mm
Edition details objavljeno: 8.5.2016.
Tags Sóley Morr Music

Review

Zaista mi se sviđa navijački refren često prisutan u raznim arenama vezan uz naše sportaše – dakle „Malo nas je al' nas ima“ zaista plastično, gotovo u duhu uvijek sažeto - minimalističke i koncizne haiku poezije ukazuje na rijedak omjer kvantitete i kvalitete.

Ako itko ima pravo koristiti istu poruku, doduše, u ovom slučaju vezanu uz glazbu, onda su to žitelji jedne zaista male, zemljopisno mlade, ali na mnoge načine posebne države, koja nota bene službeno priznaje postojanje vilenjaka, trolova i ostalih mitoloških bića. Naravno, riječ je o Islandu koji je u međunarodne glazbene vode (pa i njene vrhunce) lansirao imena poput otkačene Bjork, funky jazzere Mezzoforte; Emilianu Torinni (poznatu po Gollumovoj pjesmi iz filmske trilogije „Gospodar prstenova“; Sigur Ros kao jedne od legalnih glazbenih eredita vilenjačke glazbe, te odnedavno mladi, perspektivni bend Kaleo, a da ne spominjem jazz scenu prepunu zavidnih protagonista. U tu skupinu odabranih svojom osebujnošću i spektrom uglavnom teških boja ugurala se i mlada glazbenica i multi instrumentalistica Soley Stefansdottir.

Od svog oca, glazbenog učitelja naslijedila je ljubav prema glazbi, studirala je klasični, pa jazz klavir. Obožava E.A.Poa, Leonarda Cohena, Joannu Newson – američku harfisticu, omiljeni joj je bend Fleetwood Mac. Iz ovih premisa s lakoćom proizlazi i zaključak kako bi trebala zvučati njena finalna glazbena ambrozija, prvotno uobličena kroz kratke „filmske skice“ koje joj se motaju po glavi.

Neobjašnjiva je (a možda ipak i ne, obzirom na poslovično nordijsko pomanjkanje svjetla s očitom melankolijom kao direktnom nus pojavom, te možda zbog Soleynine omiljene pjesme „Paint In Black“) - dijametralna suprotnost između njenog imena (sunce) i mračnih duhova koji kroz njene pjesme postupno, ali uspješno grade svoja tijela. Tako u „Smashed Bird“ pjeva o djevojci koja provodi svoj zadnji dan u životu s ipak donekle „sretnim „završetkom, naime ona ubija sve svoje ptice, da bi se i ona pretvorila u jednu od njih, slobodnu i oslobođenu: „I walk the road when I realise my death, the road that knows about my pitty..“; u „Bad dream“ opisuje noćne more: „I saw you out there, you were wearing my shoe and the rabbit was sitting on your head. I tried to run fast, but the grass was holding me down“.

Soley je i na ovom albumu (drugom samostalnom, izdanom 2015 godine) dosljedna u stvaranju slične atmosfere, koji zapravo predstavlja savršeni skok na glavu u tamne i mučne vode iz koje je na vrhovima valova isplivala glazbena mreža koja će na svijetlo dana dovesti njena najudaljenija i najpotisnutija sjećanja koja služe kao prijenosnik njene duhovne snage, koja je metafizički rečeno, tek samo roman njene duše oslikan specifičnim slaganjem poznatih sedam nota. Tako namreškane ili ponekad uzburkane vode ipak neće prouzročiti nikakvu apokalipsu kao objavu tajanstvenih zbiljnosti, ali će nedvojbeno stvoriti hipnotičku ovisnost slušatelja kojoj se treba lagano prepustiti bez pretjeranog razmišljanja, jer će tek onda rasti njegova sreća. Otvarajuća „Devil“ donekle potvrđuje tezu da je i samom đavlu dosadno ako nema nikoga uz sebe: „If my mind is the devil I will have to leave, otherwise we' ll grow together. It's never sunny anyway. Do you want me to dance with you?“

Može li se njena uvrnuta lirika opravdati željom za originalnošću ili je u pitanju osoba potencijalno zanimljiva za psihijatrijsku analizu, teško je reći (osobno ne vjerujem u ovo drugo); no Soley kroz verse uporno oblikuje svoje demone, pa tako u „One Eyed Lady“ kaže:“ Led him down to the water where she pushed him down, hold him down until he's dead. Would you kill for love, kill for love..“

Ovakva „uvrnuta“ kombinacija riječi i zvukova s lakoćom uvede slušatelja u njen imaginarni svijet, dobar je to temelj i inspiracija za gradnju svog osobnog svijeta bilo crnog ili bijelog.

Cijelim albumom dominira aranžerski minimalizam satkan od postojane pozadine koju tvore klavijature i umjereno odsvirani bubnjevi, a na koju njen hipnotički sopran (ili mezzo sopran) ipak kontrolirano raspoređuje finalne glazbene poteze. Nije lako stvoriti svoj glazbeni svijet, kakav god on bio, a da se pritom s lakoćom vrbuju sljedbenici; Soleyin isprepleteni svijet mistike, čudnih, morbidnih, pomalo strašljivih, ali ujedno i uvjerljivih životnih priča ima svoj logičan uvod, sadržaj i završetak, ima svoju publiku, i što je najvažnije, na njega se objektivno ne može ostati ravnodušan.

Gotovo sam siguran kada bi Soley upitali kojem glazbenom stilu pripada njena glazba, njen odgovor bi nedvojbeno glasio: Soley . Iako bih se usudio određenu dozu atmosferske sličnosti pronaći u osebujnom opusu Enye, a parcijalna usporedba sa legendom britanskog art rocka – Keith Bush također drži vodu.

I na samom kraju kako u par riječi opisati Soley, osim kao glazbenu šaptačicu duhovima kojima obiluju njene priče.

Đorđe Škarica

Comments
Hits 234