A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Dust | 3:57 | ||||
2 | Human Performance | 4:15 | ||||
3 | Outside | 1:45 | ||||
4 | I Was Just Here | 1:48 | ||||
5 | Paraphrased | 3:01 | ||||
6 | Captive of the Sun | 2:03 | ||||
7 | Steady on My Mind | 3:38 | ||||
8 | One Man No City | 6:24 | ||||
9 | Berlin Got Blurry | 3:26 | ||||
10 | Keep It Even | 2:47 | ||||
11 | Two Dead Cops | 3:05 | ||||
12 | Pathos Prairie | 2:51 | ||||
13 | It's Gonna Happen | 3:20 |
„Human Performance“ je dosad najuzbudljiviji album Parquet Courtsa. To je rečenica koja će se neupućenima u bend činiti bizarnom nakon slušanja uvodne pjesme „Dust", u kojoj pjevač Andrew Savage četiri minute pjeva o tome kako se prašina zavlači u sve dijelove njegovog stana. Još od njihovog prvijenca „American Specialties“ izdanog 2011., glavni šarm bruklinške četvorke je bio u njihovom nonšalantnom pristupu svakom aspektu svojeg rada, od naslovnica albuma, za koje je također zaslužan Savage, preko jednostavne glazbene pozadine do jednoličnog pjevanja.
Na novom albumu, prvom snimljenom za poznatu britansku izdavačku kuću Rough Trade, su prisutni svi uzori koje smo mogli primijetiti u dosadašnjoj karijeri Parquet Courtsa, od Pavementa do Modern Loversa, a posebno njihovih sugrađana Loua Reeda i Velvet Undergrounda, čiji se utjecaji mogu vidjeti kroz cijeli album. Savageov način pisanja bi se po ležernosti mogao usporediti s Courtney Barnett, posebno u pjesmama poput „I Was Just Here“ u kojoj opisuje odlazak u fast food restoran koji se u međuvremenu zatvorio.
Na prvoj polovini albuma treba istaknuti naslovnu pjesmu albuma u kojoj Savege postupno opisuje raspad sustava koji proživljava nakon bolnog prekida te „Outside“ koja predstavlja najbliže što su Parquet Courtsi zasad došli stvaranju hit singla, a koja nas izaziva na ponovno slušanje kad neočekivano završi za manje od dvije minute. Album po prvi put usporava u laganoj „Stady On My Mind“, ali se brzo vraća u standardnu brzinu uz Talking Headsastu „One Man, No City“, koja ipak sa svojih preko šest minuta traje predugo da bi ostala zanimljiva.
Srećom, odmah poslije nje dolazi najbolja pjesma na albumu, a možda i najbolja pjesma koju su Parquet Courts snimili u dosadašnjoj karijeri, „Berlin Got Blurry“. U tri i pol minute bend u njoj spaja svoj karakterističan zvuk i vokale sa riffom na tragu vesterna te savršeno pogođenim tekstovima o usamljenosti u stranoj državi te prehrani koja se sastoji od brze hrane i pive. U završnom dijelu albuma treba istaknuti „Two Dead Cops“, u kojoj Savage agresivno oplakuje ubojstvo dvaju policajaca u njegovom kvartu unutar Brooklyna.
Umjesto agresivnog kraja, kakav smo mogli očekivati sudeći po pjesmama „Two Dead Cops“ i „Pathos Prairie“, album se polagano i pomalo bezlično privede kraju s, kako glazbeno tako i tekstovima, ogoljenom „It's Gonna Happen“. Takav kraj ne mijenja dojam da smo dobili dosad vjerojatno najbolji album Parquet Courtsa. Nipošto nije riječ o albumu koji će ostati zapamćen kao klasik, ali na njemu su Savage i društvo pokazali da su u stanju svoju nadograditi svoji tako specifičan zvuk sa prošlih albuma te stvoriti 40ak minuta puno raznovrsnijeg, ali istovremeno i kvalitetnijeg materijala.
Janko Sladović