Review
Nedavno sam, pišući o novom albumu Natalie Merchant kojeg je, iako nije prvijenac, jednostavno nazvala svojim imenom i prezimenom, tako tituliranim djelima kao logično svojstvo prikrpao samouvjerenost kreativnog duha njihova autora koja pumpa krv pripadajućim im pjesmama. Slično je učinila i vrlo zanimljiva kantautorica St. Vincent ili prije nje ništa manje zanimljiva Keren Ann, a mogli bi popis i nastaviti širiti. Ali, umjesto toga, neočekivano (ili ne baš toliko neočekivano?), dolazimo do novog albuma Ryana Adamsa, još jedne zbirke pjesama koja naziv dijeli sa svojom "bilješkom o piscu".
Istovremeno kažem očekivano i neočekivano - Adams nas je nakon predmilenijskog raspuštanja alt-country barjaktara Whiskeytown doslovno zatrpavao glazbom sve negdje do pred kraj prve dekade novoga tisućljeća: deset albuma do 2008. na kojima je nepodnošljivom lakoćom postojanja, zvanja i znanja prosuo svoje inačice ovomilenijskog countryja i rocka, od šapata do vriska, na pomirenjima nota Hanka Williamsa i Grama Parsonsa s nepredvidljivošću The Velvet Underground ili glazbenom poetikom The Smiths. U toj nisci zgoditaka - ne, doduše, bez nužnih uspona i padova - nanizao je glazbene priče šarolikih nijansi, prepričane jezicima što variraju od tvrdokornoga rocka do čistokrvnog countryja, ali koji god pol prevladao, ostajao je stalni pečat tradicije i miris očitih korijena. A pričao nam je i pjevao uvijek sa zavidnom dozom opuštenosti i - opet ću reći - lakoće. I što bi nam nakon usporenja pred kraj prošloga desetljeća, praćenog i/ili uzrokovanog zdravstvenim problemima, te finog, opuštenog i lebdećeg albuma "Ashes & Fire" iz 2011. Ryan to mogao poručiti eponimnim albumom? Pa, otprilike baš ono spomenuto u prethodnom pasusu…
"Ryan Adams" pravocrtna je zbirka pitkih rock-pjesama. Gotovo staromodnih u svom glazbenom ključu i u strukturi. Toliko da bi bile dosadne u rukama nekog drugog autora i izvođača. Možda to zvuči otrcano, ali način na koji ih je baš Ryan Adams poslagao i patina kojom ih je lakom rukom premazao umijeće je svoje vrste, zaslužno da kad pred kraj albuma, u pjesmi "I Just Might", zazvuči kao posve preslikani Bruce Springsteen to ne djeluje ni diletantski ni kao manjak nadahnuća. Ne, sa svim svojim poveznicama, sa svojim čvrstim sponama s glazbenom tradicijom novijega i starijega datuma te šarolikom lepezom idola ovo neosporno veliko ime suvremene americane ostaje suvereno svoje. Od uvodne, gitarom rezane "Gimme Something Good" preko sjajne, sugestivne "Shadows" do završne prozračne "Let Go", "Ryan Adams" se uistinu na najbolji način opisuje baš svojim nazivom. Ne, nije to najbolji album Ryana Adamsa (tu poziciju i dalje dijele "Heartbreaker" i "Gold" još tamo s početka solističke karijere) niti je predviđen da to bude; to je manifest trenutka nakon preživljenog dugog trenutka, izbačen kao samoterapija, razoružan za revolucije, nafilan sirovom lirikom, dovoljno tijesan i kratak da zvuči kao tempirana bomba. I voljet ćete ga, osobito ako ste slabi na ono što najbrže i ipak najpreciznije možemo opisati kao - rock. Onaj isti kojeg stalno otpisujemo kao stvar prošlosti, a koji se uporno obnavlja na nepresušnoj vitalnosti vlastitih korijena.
Ali ne vjerujem da se Ryan Adams opterećuje time. Zato mu albumi i zvuče ovako… pa, lagano. Zato je, nakon što je usporio onaj svoj kreativni uragan započet prije desetljeće i pol, odlučio još jednom odvrnuti, onako, po starinski, manirima stare škole, ali ne bez pečata svoga present tensea, zabilježiti svoje recentno stanje duha i tijela i svemu tome jednostavno dodati svoje ime. Tek da se zna da je to baš ono što ovoga trenutka može, zna i želi podijeliti sa svijetom.
Toni Matošin
/
« Ashes & Fire 
