Review
'Sheffiel Steel' je termin poznat Britancima, a označava čelik koji je proizveden u Sheffieldu, gradu poznatom baš po metalurgiji. Grad je poznat po još nečemu, a to su veoma bitni bendovi. Human League, Heaven 17, ABC, Cabaret Voltaire velika su elektronička imena osamdesetih, tu je još i Def Leppard u istom periodu, a kasnije su se nanizali Pulp, Moloko, Artic Monkeys i Bring Me The Horizon.
Prvo 'uzdizanje' scene ovog sivog industrijskog grada dogodilo se krajem sedamdesetih, kada je metalurgija u Britaniji propadala, što je dovelo do ekonomske recesije - koja upravo sada doživljava revival - i glazbene renesanse. Tko je imao prilike pogledati BBC-jev dokumentarac Synth Britannia znat će i pokoji detalj o vremenu u kojem je Human League nastao. Prvotno bend od samo muških članova, nakon što je Gary Numan postao mega popularan, glavni vokal Human Leaguea odlučio je odstraniti dvoje članova kako bi dodao dvje pjevačice i osigirao bendu komercijalni uspjeh. Joanne Cathrell i Susan Ann Sulley su uz Oakleya do danas ostale u bendu, dok su članovi odbačeni iz originalne postave formirali Heaven 17. Navedeni bednovi, uz OMD, predstavljaju esenciju synth popa, žanra koji je i danas ponovno popularan zbog bendova tipa La Roux, te još niza modernih imena koji uvelike posuđuju materijal uglavnom od Human Leageue i OMD.
Ovo što ovdje imamo jest album Credo, koji je svjetlo dana ugledao deset godina nakon zadnjeg LP-a, Secrets. Dakle, deset godina od zadnje albuma, i preko dvadeset godina od kako su radili punom parom. Ipak, života u Ljudskoj ligi i dalje ima, a kako su doista obilježili jedno razdoblje i na neki način sintetičkom žanru dali dušu, tako i ovaj album nije hladan i maniristički. U redu je to album, za fanove i nostalgičare, a bendu vjerovatno koristi kao dokaz da i dalje znaju snimati nove pjesme po utvrđenim visokim standardima.
Cijeli Credo djeluje kao manifest, i po formatu je tipičan album za Human League. Oakley propituje, ženski vokali odgovaraju, sintesajzeri i električni bubnjevi pune zvučnike. I tako čitav album. Egzistencijalne teme, futurizam, mnogo noćnih motiva: Night People, Sky, Into The Night; čak su te tri pjesme poredane jedna za drugom. Night People i Into The Night zvuče osobito kvalitetno i nastavljaju se na prijašnji rad Human Leaguea. Zvuk je prepoznatljiv, ali produkcija je ipak prilagođena za 21. stoljeće. Ono što je iznenađenje jest korištenje auto-tunea na Into the Night. Opći dojam je da je ovo bend koji je utjecao na mnoge, a sami nisu upili mnogo od drugih bendova, što je zapravo pozitivna karakteristika.
Human League su veterani sa bogatim iskustvom i zaslužni su za zvuk mnogih bendova koji su danas popularni, od prije spomenutih La Roux, do Ladytron, Daft Punk, Justice, te tone i tone hipsterskih sintesajzerskih dueta u uskim hlačama. Original je ipak bolji, te kao što i ime benda govori, humaniji.
Stariji fanovi ili novi znatiželjnici – provjerite ovaj album. Definitivno provjerite i dokumentarac Synth Britannia, koji pokazuje koliko je truda i volje bilo potrebno da se stvori Human League.
Vuk Oreb
