Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

PsihodelijaIako u današnje vrijeme često nailazimo na mišljenja kako je psihodelija niz estetskih simbola šezdesetih godina poput perlica, tableta LSD-a, znak mira i slično, ona je zapravo bila era korjenite promjene u glazbenom svijetu.

Umjetnici i glazbenici tog perioda stvorili su vlastite nove forme. Psihodelični rock ima potencijala utjecati na naš um kao i psihoaktivna droga koja je često išla uz bok ove glazbe. Donosimo deset albuma koji su na vrhu ljestvice „psihoaktivnih“:

Grateful Dead (Anthem Of The Sun, 1968. )
Bubnjar Mickey Hart opisao ga je kao odskočnu dasku u svijet neobičnog. Bio je to drugi album benda koji je kombinacija rocka, psihodelije i bluesa. Premisa se činila kao nešto neizvedivo; pokrpati različite isječke iste pjesme izvedene uživo u nešto što je konačno ispala naoko usklađena cjelina ili bi bilo bolje opisati to kao kolaž. Posebnu čar albumu pružilo je konstantno podvrgavanje opijatima i neograničeno vrijeme u studiju, a tako su nastale i velebne stvari poput New Potato Caboose i That's It For The Other One. Nazivi govore sami za sebe…

The Zombies (Odessey And Oracle, 1968.)
Bend koji se raspao prije izlaska drugog albuma zbog neke vlastite nerealne vizije o glazbenom biznisu. Naziv njihovog albuma rezultat je tipfelera na omotu (kako prikladno). Sam album može se okarakterizirati kao remekdjelo psihodeličnog zbrkanog popa koji odiše melodijskim invencijama. Mogu se čuti bogate orkestralne melodije dodatno naglašene klavirom i čembalom.

Aphrodite's Child (666, 1972.)
Europska psihodelija nikada nije toliko uznapredovala negoli na ovom opsežnom konceptualnom albumu o Knjizi otkrivenja. Izdao ga je bend čiji su članovi bili Vangelis i Demis Roussos prije nego je postao slavan. Do tog su albuma bili neka vrsta osunčanog popa, a 666 donosi hrpe progresivne neobičnosti, začuđujuće eksperimentalnih formi, jezovite vokalne dionice i pripovijesti o apokalipsi nadahnute pričom o četiri jahača. All The Seats Were Occupied je gigant od 20 minuta dok na pjesmi Infinity možete čuti simulaciju ženskog orgazma. Psihodelija? Vrlo vjerojatno.

The Flaming Lips (The Soft Bulletin, 1999.)
Album koji je definitivno spona između veselih šezdesetih i sveznajućih devedesetih izdao je trio iz Oklahome. Prepun je motiva simfonije – sintesajzeri, gudači, zborovi, svemirske pedal steel gitare, freak-pop… Stvorili su futuristički album koji je predstavio bend kao iskrivljeni komercijalni kolektiv umjesto dotadašnjeg kultnog statusa.

The United States Of America (The United States Of America, 1968.)
Iako njihova glazba nije tipičan primjer onoga što se svrstava pod psihodeliju, uvjerljivi su pripadnici ovog žanra sa svojim modulatorima, musique concrète i umjetničkom elektronikom. Ovo je klasik za poznavatelje psihodelije, a na njemu su radili Joseph Byrd, bivši štićenik Johna Cagea i pjevačica Dorothy Moskowitz. Najbolja je pjesma The American Way Of Love koja je trodijelna suita na temu hippie mitologije.

Hawkwind (Hall Of The Mountain Grill, 1974.)
Činjenica da na albumu nisu surađivali tekstopisac Robert Calvert i elektronski čarobnjak Dik Mik nije spriječila bend da stvori svoj vjerojatno najbolji studijski album. On je manifest što je jasno već u početnoj kozmičkoj The Psychedelic Warlords (Disappear In Smoke) kao i D-Rider, You Better Believe It i Lost Johnny. Rifovi su sveprisutni u susretu sa sintesajzerom i sve skupa zvuči prilično tripoidno.

The Jimi Hendrix Experience (Axis: Bold As Love, 1967.)
Album koji je izdan samo sedam mjeseci nakon uznemirujuće dobrog prvijenca zacementirao je Hendrixovu reputaciju kao gitarskog virtuoza ali i oslikao njegov napredak što se tiče pisanja tekstova. Axis je slobodniji eksperimentalni album od prvoga. Bend se koristio studijem do krajnjih mogućnosti kako bi uhvatio pozadinske efekte. Klasici su pjesme Bold As Love, Spanish Castle Magic i Little Wing iako se ističe acid-blues stvar If I Was 9.

The 13th Floor Elevators (The Psychedelic Sounds Of…, 1966.)
Proto-punk singl You’re Gonna Miss Me bio je poput navlakuše i pogrešnog trailera za ovaj bend koji je u suštini radom ilustrirao LSD iskustvo. Frontmen Roky Erickson ubrzo je postao tragična ikona ovog benda nakon uhićenja povezanog s drogom i šok terapije koja je rezultirala godinama psihičkog oboljenja. Njegovo sirovo urlikanje definiralo je moćni zvuk albuma uz jake gitarske dionice i začudnost električnog vrča.

Love (Forever Changes, 1967.)
Nerazumijevanje i razmirice među članovima pratile su ovaj sastav do izlaska albuma Forever Changes, uz obavezne probleme povezane s opijatima i činjenicom da nisu doživjeli komercijalni uspjeh. To je inspiriralo frontmena Arthura Leea da sav svoj gnjev i osjećaje pretoči upravo u ovaj album. On je na kraju postao remekdjelo koje je istovremeno toplo i poremećeno, puno limenih dionica i polu-simfonijskog folka.

Pink Floyd (The Piper At The Gates Of Dawn, 1967.)
Syd Barrett bio je izvor neiscrpne dječje inspiracije kao predvodnik Pink Floyda. Njegova mašta na svijet je donijela pjesme o biciklima, gnomima, strašilima i miševima zvanim Gerald. Rezultat je vrlo britanska verzija psihodeličnog susreta, zaigrana u lirskom ulomcima u kontrastu s kozmičkim blues dijelovima kao što je  Astronomy Domine ili ep Interstellar Overdrive. Gotovo pola stoljeća nakon toga, Floydi i dalje zvuče kao ništa drugo.