Slava je poput voćke, tako nestalna.Nikada neće procvasti, dok joj je stabiljka u zemlji. Bile su riječi pjesme Fruit Free – pjesme koja slikovito prikazuje njegov za života nikada ispunjen san.
Kao tipični kantautorski usamljenik koji je emocije pretakao u glazbu, Nick Drake je inspirirao mnoge izvođače.Kao mračan, romantični trubadure čija je krhka i nježna pojava odavala dojam ranjivosti, Drake je i danas hvaljen zbog intimnosti svoje glazbe i misteriozne sposobnosti.Premda je utjecao na stotine budućih kantautora melankoličara, oni koji su doista shvatili čistoću i ljepotu njegovih pjesama to su iskustvo ugrađivali u vlastiti autorski razvoj.
Nicholas Rodney Drake je rođen 19. lipnja 1948. godine u Rangoonu u Burmi, gdje mu je otac boravio kao visoko pozicionirani službenik britanske drvne industrije, no njegova obitelj se uskoro vratila u Englesku nastanivši se u mjestu Tamworth -in-Arden,u doba dok je Nick još bio dijete.Odrastao je u kući dovoljno velikoj da bude nazvana zasebnim imenom – Far Leys – uz roditelje i stariju sestru Gabrielle,koja je kasnije postala glumica.U takvom okruženju , prvotno je slušao klasičnu glazbu, ponajprije zahvaljujući majci – pjevačici i skladateljici.Premda je još u djetinjstvu svirao klavir, a kasnije se okušao na saksofonu i klarinetu, gitaru je počeo svirati tek sa 16 godina, po odlasku u internat.Izuzetno talentiran, sramežljivi će usamljenik uskoro razviti naprednu tehniku sviranja, uz primjenu inovativnih „otvorenih štimova“.
Dok je pohađao koleđž u Cambridgeu, Drake je razvio interes za radove pjesnika poput Williama Blakea te francuskih simbolista, i njihov se utjecaj osjećao u tekstovima koje je tada pisao.Uskoro je počeo nastupati u malim,zabačenim klubovima koji su stvarali utvrdu buduće britanske folk renesanse sa izvođačima kao što su Fairport Convention, Pentangle i John Martyn.Nick se pokazao kao sposoban, premda vidljivo tjeskoban izvođač folk i blues standarda,Dyalnovih covera i svojih originala.Joe Boyd, menađžer skupine Fairport Convention, osigurao mu je ugovor sa svojom diskografskom kućom Witchseason (koju je kasnije kupila moćna etiketa Island Records).Počevši sa radovima za svoj debitanski solo album, Drake je napustio koleđž da bi se usredotočio samo na glazbu.
Njegov prvijenac naziva Five Leaves Left, objavljen 1.rujna 1969, bio je izuzetno impresivan album s obzirom da je njegov autor tada imao tek 21 godinu.Premda su pjesme sadržavale bogate gudačke aranžmane i imale laganu jazz-folk nadogradnju za koju su bili članovi grupa Pentangle i Fairport Convention (uključujući sjajnog gitarista Richarda Thompsona),album je bio pretežno akustične prirode s Drakeovim punim vokalom i gitarom u prvom planu.Skladbe poput River Man, ili sablasno proročanske Fruit Free kombinirale su romantičnu melankoliju sa ugođajem začudnosti te su bile otpjevane kristalno čisto, i s osjećajem intimnosti. Unatoč tome što je bio toplo dočekan od strane kritičara, album Five Leaves Left nije uspio pronaći širi krug slušatelja.Drakeova odbojnost prema živim nastupima onemogućila je koncertnu promociju albuma, a 1970. je odlučio posve odustati od sviranja pred publikom .
Drake je uskoro započeo sa radom na drugom albumu imena Bryter Layter koji je svjetlo dana ugledao 1.11.1970. godine.Na njemu su sudjelovali mnogi glazbenici koji su svirali i na briljantnom Five Leaves Left, s dodatkom Johna Calea na klavijutarama i violi.Ovoga puta pjesme su bile obogaćene šarenijim aranžmanima,duhačima i nešto istaknutijim zvukom bubnjeva.Neke od pjesama, poput Hazey Jane II i naslovne skladbe, bile su bliže laganom popu 70-ih kojega su prigrlili izvođači poput Belle And Sebastian i Cardigans – nego ranijem folk stilu.Međutim,glazba Nicka Drakea ni ovoga puta nije dospjela do šireg kruga publike, zbog ćega se njegova depresija (od koje je patio i ranije) još više produbila.Nedugo po objavi albuma Bryter Layter, Nick se iselio iz londonskog stana u kojemu je tada živio, te se nakon kratkog boravka u Španjolskoj vratio roditeljima u Far Leys.
Povratak u roditeljski dom učinio je Drakea povučenijim no ikada. Rijetko je viđao prijatelje – katkada ih je i namjerno izbjegavao – te je većinu vremena provodio u svom omiljenom narančastom naslonjaču, slušajući ploće klasične glazbe.Noću bi ostajao budan,pokušavajući skladati novi materijal.Onda je jednoga dana jednostavno ušao u studio producenta Johna Wooda (suradnik Joea Boyda) i – jedva prozborivši koju riječ – snimio novih 11 pjesama, samo uz pratnju gitare i klavira.Odbijajući pjesmama dodati bilo kakvu instumentalnu nadogradnju, Drake je uzeo master vrpce i potom ih nenajavljeno ostavio na prijemnoj porti kompanije Island Records.
Premda su u Islandu bili oduševljeni činjenicom da u rukama drže novi album Nicka Drakea – koji će biti objavljen pod nazivom Pink Moon – nitko nije imao iluzija da zbirka tako prekrasnih ali tužnih kompozicija može postići bilo kakav komercijalan uspjeh.Album Pink Moon svoj izlazak je dočekao 25.veljače 1972. godine i već na prvo slušanje se mogla primjetit bitna razlika obzirom na ranije Drakeove radove.Glazba na albumu je bila oskudna,raštrkana i nenakićena te se malo tko od kritičara uopće i osvrnuo na album.Tek poslije Nickove smrti ovaj album je dobio zaslužene pohvale,a neki njegovi vjerni fanovi su ubrzo Nicka usporedili sa kultnim blues usamljenikom Robertom Johnsonom.Pošto su se ranije bojazni i neuspjehu albuma ostvarile, Drakeovo se mentalno stanje pogoršalo do mjere da je potražio psihijatrijsku pomoć.Odlučio je potpuno napustiti svijet glazbe i preuzeti posao kompjuterskog programera, no pokazalo se da se nije kadar nositi sa svakodnevnim poslovima.
Godine 1973. Drake je počeo s terapijama protiv depresije, nakon čega mu se psihičko stanje dovoljno popravilo da je iznova prionuo skladanju.Interes za snimanje njegove glazbe u to je vrijeme pokazala i francuska pjevačica Françoise Hardy, pa ga je to – uz želju da snimi vlastiti novi album – ohrabrilo da uđe u studio i snimi četiri nove pjesme.Potom je otišao živjeti u Francusku, gdje se bezuspješno pokušao sa sastati s Hardyjevom.25.studenog 1974.,par dana nakon što se vratio iz Francuske u Far Leys,Nick Drake je preminuo od prevelike doze antidepresiva.Njegova smrt je službeno proglašena samoubojstvom, iako je njegova obitelj tvdrila da je riječ o nesretnom slučaju.U svakom slučaju, krhki 26-godišnjak nikada nije doživio polagano ali sigurno cvjetanje svoje „voćke“.
Kako to, nažalost,obično i biva sa neshvaćenim prerano otišlim genijalcima ovoga svijeta, glazba i postojanje Nicka Drakea su tek poslije njegove smrti dobili svoju zasluženu važnost. Elton John, jedan od njegovih najranijih poklonika, snimio je Drakeove pjesme još kasnih 60-ih, a poslije su to učinili izvođači različitih profila: Lucinda Williams, Run On i Swans, naprimjer.Drakeovoj glazbi klanjale su se tri generacije glazbenika, od Richarda Thompsona preko Robyna Hitchcocka pa sve do indie rock benda Ida.Osamdesetih godina njegova je glazba utjecala na pop grupe tipa Lilac Time (ime grupe dolazi iz Drakeovog stiha u pjesmi River Man) i Dream Academy koji su mu posvetili svoj vlastiti hit Life In A Northern Time; sumorni Britanci poput Morrisseya, ili pjevača grupe The Cure Roberta Smitha, također duguju Drakeovoj ostavštini.Sličan su stilistički teritorij istraživali i nešto noviji kantautori poput Jeffa Buckleya, te folku usmjereni bendovi Red House Painters i mnogi,mnogi drugi.Desetljićima nakon smrti Drake se i dalje ubraja u najutjecajnije glazbenike u povijesti popularne glazbe.
O životu i djelu ovog čovjeka može se pisati satima,danima – vječno.Ipak,kao završnu riječ napisat ću vam što su neki danas slavni glazbenici rekli o glazbenom geniju imena Nick Drake:
Gary Louris (The Jayhawks): Nick Drake je utjecao na nas koncem 80-ih.Bio je neobičan, na granici stilova, vrlo emocionalan i s prekrasno aranžiranim pjesmama.Take Me With You (skladba Jayhawksa) počiva na obrascu jedne Drakeove pjesme, premda zvuče prilično različito.
Chris Cornell (Soundgaraden, Audioslave): Svi govore o sramežljivom, tihom, introspektivnom i tragičnom Drakeu, no njegove ploče, te način na koji barata gitarom, otkrivaju energičnog i agresivnog svirača.Naprosto je okidao žice.Njegovim se sviranjem uvijek provlači neka 'ljutita' nit za koju nisam siguran da je ljudi primjećuju, i to je zaista iznenađujuće.Za mene kao svirača gitare, Nick je nešto poput gitarističkog Boga.
Eric Matthews: Odmah sam se zaljubio u njegov glas.Album Five Leaves Left odisao je samoćom, mirom i tišinom.Njegova gitara i aranžmani za gudače utjecali su na moje kasnije glazbeno usmjerenje.Ljudi misle da namjerno pokušavam pjevati poput njega, no od njega samo poprimi sve, posebno način aranžiranja gudača.Ako netko misli da sam pod utjecajem Nicka Drakea, u pravu je.
Moby: Osjećam se gotovo smiješno ubrajajući ga među ljude koji su utjecali na mene, baš zato jer to čine mnogi – barem oni koji snimaju ploče.Imao je tako predivan glas, bio je fenomenalan autor.Posebno na albumu Bryter Layter, aranžmani i orkestracije zvuče čudesno.Vrlo ranjivo i vrlo emocionalno.
Jim O'Rourke (Sonic Youth, Gastr Del Sol): Jedan od najvećih autora svih vremena.Vrlo nevin i čist, veoma osebujan, s jednostavnim načinom korištenja jezika.S malo riječi kazati tako puno rijedak je dar, a on je jedan od onih koji su ga imali.Pjevao je predivno i s potpunom iskrenošću.Autentičnost poput njegove ohrabruje me da nastavim dalje.
