Review
„Nije gotovo kada je gotovo, već je gotovo kada ja to odlučim“, riječi su koje se slobodno mogu imputirati kanadskom bardu, jednom od rijetkih živućih glazbenih vertikala, zasigurno jednom od najrecenziranijih autora na vašem omiljenom portalu.
Očito je da će Neil do svog posljednjeg daha objavljivati sve postojeće zvučne zapise, možda treba očekivati i one koje su nastale ispod tuša, ha,ha.
Neka njega, imponira njegova ustrajnost i entuzijazam, jer, kako kaže Konfucije, „Svakog dana ponesi kotaricu zemlje na jedno mjesto i sagraditi ćeš planinu“.
Odavno je Neil kroz svoju dugu i jedinstvenu karijeru sagradio i svijetu ostavio na čuvanje cijeli svoj glazbeni masiv, bezrezervno prepoznat i cijenjen od gotovo svih.
Inače, album je posveta, bolje rečeno podsjećanje na epohalnu turneju iz 2003. koja nije bila samo običan glazbeni doživljaj, naime sama produkcija s glumačkim rolama i smislenom pričom imala je atribute artističkog statusa. Moglo bi se slobodno kazati da je ovo bio Neilov konceptualni album s pričom o ruralnoj obitelji koja se suočava sa zločinom, ekološkom krizom i medijskom pritiscima na privatnost. Radnja je smještena u fiktivnom gradiću Greendale, Kalifornija. Izlazak albuma popraćen je i filmskim uratkom, što ga u neku ruku svrstava među rock opere.
Prateći bend bio je, takoreći, Neilov kućni bend, legendarni Crazy Horse u sastavu: Ralph Molina (bubjevi, vokal) ; Billy Talbot (bas, vokal); Frank „Poncho“ Sampedro (gitara, mandolina, klavijature, vokal). Pa evo i par riječi o njima. Počeli su pod imenom The Rockets kao psihodelični pop/folk bend, da bi pravi kredibilitet stekli svirajući na Neilovom albumu iz 1969. „Everybody Knows This Is Nowhere“ na kojem se nalaze svima poznate „Cinnamon Girl“, „Down By The River“ i „Cowgirl In The Sand“. Godinu kasnije ponosni su učesnici na albumu koji je obilježio Neilovu karijeru „After the Gold Rush“.
Godine 1971., pojačani gitaristom Nilsom Lofgrenom, izdaju odličan album „Crazy Horse“, inače smatran jednim od najboljih te godine. Neil ih je opet kooptirao, bolje rečeno oživio, na svom albumu „Tonight's The Night“ iz 1975. Na omotu se nalaze Neil, Lofgren, Talbot i Molina, dok je prazno mjesto ostavljeno za Dannyja Whittena prvobitnog člana benda. Na albumu „Zuma“ po prvi put su Crazy Horse naznačeni kao supotpisnici.
Suradnja je trajala, pa se prekidala da bi 1990. zajedno stvorili album „Ragged Glory“ popraćen pamtljivom turnejom. Spominju se kao prateći bend na albumima “Greendale“ iz 2003., „Live at the Fillmore East“ iz 2006.; „Americana“ iz 2012.; „Psychedelic Pill“ opet iz 2012. te „Colorado“ iz 2019.
Rezonance s ovih 10 ispeglanih/ispoliranih kompozicija poredanih kao na originalu podsjetnik su na jedan od Neilovih glazbenih rukavaca, kombinaciju blues-rock tema s gotovo savršenom i postojanom/prepoznatljivom svirkom (naizgled varljivo jednostavnom) s finim gitarskim solo izletima („Carmichael“ i dugometražna „Sun Green“).
„Bandit“ je intimna, ranjiva priča ogrnuta poznatom Neilovom glazbenom magijom pojačanom fluidnošću njegova vokala i finom akustičnom pratnjom, mali biser kojeg se s lakoćom može svrstati među njegove bolje kompozicije, misleći pri tome na one iz osamdesetih.
Materijal s albuma je kohezijski posložen i dosljedan bez praznih hodova koji služe za popunjavanje minutaže, uobičajenih kod konceptualnih albuma. Za neke je ovo jedan od Neilovih najpodcijenjenijih uradaka, po mom skromnom mišljenju bez pravog razloga. Ipak sam dojma da materijal izvan ovog okvira ne bi imao dugi život uzimajući pri tome i činjenicu da su stihovi u funkciji priče.
Originalni album se nije ugurao među njegove uspješnice, smješten je u ugodnoj sredini koja bi za nekoga drugoga glazbenika mogla biti i zlatna koka na kojoj bi mogao izgraditi cijelu karijeru.
Poznata je Neilova ekološka svijest koju je apostofirao i te daleke 2003. godine kroz znamenitu i upozoravajuće poruke u „Be The Rain“: „Save the world for another day“ i „We have to save mother Earth“
Što dalje očekivati od Neila?
Ono što znamo sa sigurnošću je proslava 50-tog rođendana „After the Gold Rush“.
Đorđe Škarica
/
« Homegrown 
