A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Pocahontas | 3:27 | ||||
2 | Powderfinger | 3:23 | ||||
3 | Captain Kennedy | 2:52 | ||||
4 | Hawaii | 2:38 | ||||
5 | Give Me Strength | 3:40 | ||||
6 | Ride My Llama | 1:50 | ||||
7 | Hitchhiker | 4:37 | ||||
8 | Campaigner | 4:19 | ||||
9 | Human Highway | 3:17 | ||||
10 | The Old Country Waltz | 3:37 |
Ako itko izdaje albume učestalošću kojom netko mijenja čarape ili još gore, donje rublje, onda je to nesumnjivo najzagonetnija i vjerojatno najsnažnija ličnost koja se izdvojila iz kantautorskog miljea, vlasnik iz prve raspoznatljivog, visoko impostiranog i drhutavog vokala, glazbenik poznat po sklonosti stvaranja melodičnih i maštovitih rock'n'roll pjesama, Kanađanin porijeklom, Neil Young, imenom i prezimenom.
Nedvojbeno čudak, jer kako drugačije objasniti njegove sinusoidne padove i uspone, loše snimljene albume i užasne koncerte, njegovu poznatu hirovitost, nego ako prihvatimo teoriju njegove nastrane želje da sam sebi uništi karijeru, svoj ugled, zbog njegovog dandanas prisutnog izražavanja odvratnosti prema glazbenoj industriji.
Autor je to koji je dugo vremena „pišao uz vjetar“ ne pružajući publici priliku da i ona izrazi svoje zahtjeve.
Unatoč svemu tome, Neil Young ostaje jedan od najznačajnijih ličnosti rock'n'rolla, s gotovo mesijanskim sljedbeništvom i činjenicom da gotovo svaki njegov album zahtjeva i zaslužuje pažljivo proučavanje.
Njegov „najnoviji“ uradak nastao je, ustvari, daleke 1976. godine, snimljen je u Indigo studiju u Malibuu, nastao je kao međuspremnik između albuma „Tonight's The Night“ (iz 1975.) na kojem su ga još proganjali duhovi njegovih preminulih prijatelja Whittena i Berrya, a koji je predstavljao beskompromisan zbir pjesama koje su zahtijevale dodatne napore kako publike, tako i izvođača, te albuma „Zuma“ iz 1976. godine koji je od gotovo svih bio slavljen kao Youngov povratak na svijetlu stranu.
Dakle, „Hitchhiker“ je na svijetlo dana nanovo iznjedrio gotovo sve kompozicije koje su bile zastupljene na njegovim kasnijim brojnim albumima („Pocahontas“,“Powdwerfinger“ i „Ride My Llama“ s „Rust Never Sleeps“ iz 1979.; „The Old Country Waltz“ s „ American Stars' n Bars“ iz 1977; te naslovne s albuma „Le Noise“ iz 2010) - uz izuzetak dvaju neobjavljenih: „Hawaii“ i „Give Me Strenght“.
Ovaj album s lakoćom može poprimiti atribut zbirke demo snimaka, ogoljenih, destiliranih do potrebnog minimuma, čiji je krajnji destilat i dalje intrigantan za slušanje ne samo njegovim fanovima.
Obzirom na obilje akustičarske glazbe, ovom uratku ipak ne bi bio problem ni prilikom nastajanja, a ni danas naći adekvatno i vidljivo mjesto u njezinim reprezentativnim izlozima, dokazujući opetovano Neilov smisao za stvaranje lijepog i jednostavnog kao rezultat njegova nepresušna talenta. Gitara, usna harmonika, klavir i Neilov karizmatski glas sasvim su dovoljni za prolaz u neko imaginarno finale kantautorskog natjecanja u kojem bi se sigurno borio za visoki plasman, iako ovaj materijal ne donosi glazbenu inicijaciju poput njegovih međunarodno prihvaćenih i popularnih bestselersa s albuma „Harvest“ na kojem je doduše pomalo izgubljena prodornost stihova u odnosu na „After The Gold Rush“.
Album je to bez rokerske arogancije i energije, Youngovog pozitivnog ludila, bez pjesme uz koju možete popiti par piva, glasno podrignuti, zaurlati par stihova ili prodrmati guzice, ovo je jedna od njegovih mirnih i sigurnih luka u kojima se osjećate zaštićeno.
Što nam je Neil poručio ovim albumom?
Nedvojbeno da je i dalje meštar od lijepih, jednostavnih, ali priljepčivih melodija koje i s odmakom od 41 godine ne gube svoju osnovnu namjenu i aktualnost.
Album gotovo da i nema odstupanja što se ujednačenosti kompozicija i sugerirane atmosfere tiče, cjelovito je to i zaokruženo, no ne slojevito i burno mjesto bez ikakvih adrenalinskih peakova na kojem se uvijek možemo opustiti bilo slušajući ga s potrebnom pažnjom ili upotrebljavajući ga kao pozadinsku glazbu prilikom raznih lirskih momenata s boljom polovicom. I gotovo sam siguran da bi za obje upotrebe bio korišten i daleke 1976. godine.
Đorđe Škarica
« Peace Trail | Neil Young Albumi Kronologija | The Visitor » |