Review
Yagull je instrumentalni projekt Sashe Markovica iz Brooklyna u New Yorku gdje živi nekih desetak godina. Marković je, inače, porijeklom iz Beograda. Sam je producirao album Films, aranžirao i skladao većinu kompozicija. Što riječ „yagull“ točno znači ne znam. Znam da postoji arheološka lokacija „Yagul“ u Meksiku, a ponegdje se na internetu može naći i sljedeći opis albuma: Yagull was born in New York, raised by the League, and went on to bring bliss and blues to the ones who experience its legacy. Na Ancestry.com se doista i može naći trag da je početkom 20. stoljeća postojao netko tko se zvao Yagull i živio u saveznoj državi New York.
U Yagullu još sudjeluju i čelistica Sonia Choi, s kojom je Markovic snimio slbum Sashasonia (2012), Lori Reddy na flauti, Eylon Tushiner na saksofonu i gost Josh Margolis, koji je na predzadnjoj stvari „Distance“ odsvirao bubnjeve i klavijature.
Izuzev „Distance“, rokerske i vjerojatno najdinamičnije stvari na albumu, Films je uglavnom akustični album popularnih, harmoničnih kompozicija koje teže prema filmskoj kvaliteti. Nema apsolutno ničega nepredvidljivog i originalnog što bi se tu moglo čuti. Aranžmani su predvidljivi, harmonijske strukture pomalo dosadne, zvuk sterilan i provučen kroz prostorni efekt. Cijeli album iz jednoličnosti izvlači jedino melankolični ton Tushinerovog saksofona, kao primjerice u ugodnoj „East“, u popularnom „drop D“ štimu. Markoviceve solaže na akustičnoj gitari su vrlo jednostavne, tako da bi ju bilo koji umjereno dobar gitarist mogao bez ikakvih problema odsvirati. Međutim, jednostavnost nije problem, dapače, već upravo neinventivnost u soliranju, a i komponiranju. Ponegdje, čak, možemo čuti i elementarne greškice u produkciji kao na „Summerdreamer“, gdje uobičajeno škripanje po žicama pri promjeni položaja ruke na vratu za vrijeme prebiranja postaje nepodnošljivo glasno u odnosu na glazbu.
Osim vlastitih, na albumu se nalaze i dvije obrade, „White Room“ od Creama i „Sabbath Bloody Sabbath“ od Black Sabbatha. Ako ništa drugo, treba priznati da je potrebna čelična hrabrost obraditi „Sabbath Bloody Sabbath“ na način da joj se doslovno iščupaju muda i od nje napravi bljutavi instrumental koji bi mogao postati standard za izvođenje na ljetnim terasama hotela duž obale. Ništa bolji tretman nije prošla ni „White Room“, koja zvuči kao da ste stavili sombrero na Jethro Tull bez struje.
Ne mogu reći da sam oduševljen s Yagullovim albumom Films. Iako bi možda, kao pozadinska glazba, u određenim kontekstima, neki dijelovi mogli i funkcionirati, meni je osobno prečesto dosadan i predvidljiv.
Ljubiša Prica
