This Sweet Old World

Review

Slično kolegici Natalie Merchant, koja je prije dvije godine iznova snimila svoj tada 20 godina star prvijenac "Tigerlily", američka kantautorica Lucinda Williams odlučila je 25. rođendan svog albuma "Sweet Old World" proslaviti povratkom u studio s tim istim pjesmama na radnom stolu. Postaje li ovakva praksa trend zasad mi se ne čini bitnim za analizu, kao što možemo unedogled razglabati o razlozima za takvo što, ali ovoj već legendarnoj glazbenici s američkog Juga teško da možemo u bilo kakvim razglabanjima spočitati zamor i nedostatak inspiracije kao motiv. Naime, prozvana je dama u zadnjih nekoliko godina snimila čak dva dvostruka albuma i to iznimne kvalitete pečatirane osobenim, snažnim autorskim rukopisom, što samo po sebi govori o vitalnosti njezina rada u sedmom desetljeću života.
"Sweet Old World" bio je te svoje 1992. malo remek-djelo roots-rocka, odnosno, americane, koje je u paru s njezinim eponimnim albumom iz 1988. tvorilo impozantan dvojac zbirki tipično američkog storytellinga i glazbe koja je vješto baštinila ono najljepše što su blues, country i rock iznjedrili, a što je Lucinda vješto "ubrala" i s dva rana albuma, "Ramblin" iz 1979. i "Happy Woman Blues" iz 1980. I dok je "Lucinda Williams" svojih četvrt stoljeća obilježio odličnim reizdanjem s dodatnim koncertnim CD-om, "Sweet Old World", dakle, dobiva svoju reviziju koja ne zastaje tek na neznatno izmijenjenom naslovu. "This Sweet Old World" nas zapravo tek podsjeća na ovih dvanaest predivno ostarjelih pjesama, pravih malih dragulja kajdanke koja nam je svih ovih godina podarila toliko besramno američkih ljepota da ne pretjerujem kad još jednom njezin opus definiram kao pravo nacionalno kulturno blago. Sve su opet tu, u nešto izmijenom redoslijedu, neke čak i osjetnije prerađene (primjerice, "He Never Got Enough Love" postala je sporija "Drivin' Down a Dead End Street"), odsvirane s bendom koji Lucindu prati na turneji i koji je na najbolji način obojio njezine pričama bogate stihove. I tu je ta, uz četiri dodatne pjesme iz istog razdoblja, dodana vrijednost "novom" albumu, ta godinama stečena mudrost same izvedbe, vokal koji je ostario u najljepšem smislu riječi, obogaćen iskustvom vrsne autorice i pjevačice, kroničara svoga podneblja i vremena, a istovremeno brižnog (domoljubnog, ako smijem reći) proučavatelja onog što su u naftalinu ostavile legende prije nje kao... pa, nacionalno blago.
Doduše, ako ste, kao ja, zaljubljenik baš u onaj Lucindin vokal s početka karijere, na mlado baždaren postulatima countryja i rocka i žigosan bluesom, "update" sa zrelijim glasom vam možda i neće biti na listi prioriteta, ali kod mene je ipak prevladalo zadovoljstvo što sada uz sjajan stari album imamo i tu novu, zreliju verziju. Ništa se, dakle, nije izgubilo, već smo dobili jednu iskrenu reinterpretaciju same potpisnice, stari repertoar predstavljen novim glasom koji će starim pjesmama utisnuti neke nove težine, dati koju dimenziju više. I glazbena je podloga, sukladno bendovskoj atmosferi, bogatija, fluidnija, osobito kad je gitara u pitanju, što je odlično s obzirom da, poslušate li ponovno album iz 1992., nećete osjetiti ni trunke potrebe da se išta tu podeblja ili učini fluidnijim. Tako ovaj Lucindin dar vlastitoj zbirci postaje uistinu prava rođendanska proslava, glazbena fešta kojom se potvrđuju dvije davno stečene pozicije – one "Sweet Old World" kao ranog dragulja jedne bogate pjesmarice te pozicije same te pjesmarice kao jedne od najznačajnijih što ih Amerika ima, a istodobno samozatajnih, tihogorućih, okrenutih pravim svjetlima i pokretanih na pravim, zdravim temeljima i motivima.

Toni Matošin