Review
Sve se uistinu svede na taj poklič – "Jeste li uz mene?" – kojeg Jack White uzvikuje u singlu "Corporation". I nije uopće toliko bitno osniva li to korporaciju s nama ili jednostavno juriša u nepoznato, koliko je poze, a koliko maštovite metaforike u njegovom najnovijem kolažiranju svega što rock (možda) jest ni jesmo li kao slušatelji suočeni s njegovim obožavanjem glazbe ili njegovim obožavanjem svoga obožavanja glazbe... Ne, uistinu nije bitno, jer Whiteov treći samostalni album više je nego ijedan dosad, bilo da je potpisan kao The White Stripes, The Racounters ili The Dead Weather, podložan najrazličitijim viđenjima i doživljajima od kojih će svaki biti točan, od kojih će svaki uistinu pogoditi bar neko od žarišta nove glazbene avanture jednog od najrazigranijih rock-tradicionalista današnjice. Da, da – tradicionalista koji to istodobno i nije.
Mnogo jest a nije? Kao da se ne mogu odlučiti? Pa i ne mogu, bar ne do razine nekog čvrstog tla. Ne mogu osim da jesam uz njega kad već poziva. Jer, sve se uistinu svede na to koliko ste spremni toga pregristi i progutati, koliko ste lomni u struku kad su vam glazbeni afiniteti i žanrovske ladice u pitanju. Jer napokon – očekivano ili ne – napuštamo koliko-toliko bluesom, countryjem, folkom i rockom omeđenu parcelu ispred garaže jednog istinskog entuzijasta. Napuštamo da bismo dosad premrežene i usavršene recepture mogli izvesti iz lonca postmodernizma na kakvog smo naviknuli (do razine zijevanja) i doći do novih, mašti na volju puštenih terminoloških složenaca. Retro-futurizam u sjajnoj uvodnoj "Connected by Love", koja je gospel po shvaćanju The White Stripes, spretno sintetiziran rock za nove koliko i star(ij)e generacije? Dekonstrukcija funka (ili fankirana rekonstrukcija... rocka?) u suludoj "Corporation"? Možemo li "What's Done is Done" prozvati trip-hop-countryjem? A što tek reći za "Respect Commander", u koju se pretočilo sve što je nestašni momčić Jack ponio sa sobom iz bendova (s) kojima je zlatnim slovima pisao noviju povijest rocka...?
"Boarding House Reach" je kreativni nered u kojem je poze i mazanja očiju koliko to – budimo realni – svaki kreativni nered podrazumijeva, ali i u čijem se rasutom materijalu nalazi više nego dovoljno vezivnog tkiva da se sve sigurno prokuhava na okupu kao još jedna samodopadna bravura čovjeka koji glazbu poznaje i iščitava kroz njezin duh, koji tradiciju koristi da je istodobno baštini i prenosi u moderno doba i čije znanje i njegova primjena mogu bar većim dijelom autorsku i izvođačku samodopadnost prekriti kao smokvin list. Zato kad uzvikuje "jeste li uz mene?", da se vratimo na početak, Jack White uistinu ne mari ako dobar dio nas i otpadne, ako u njegovim egzibicijama, kojih na "Boarding House Reach" ima i viška, mnogi i ne pronađu ništa drugo doli eksperiment ispucan naslijepo. Poziv je tu, glazbeni je kaos tu i na nama je da se odlučimo, da ga uzmemo kao most između onog što smo upoznali, usvojili i zavoljeli pa u poplavi repeta gotovo zamrzili i onoga što se tek (možda) usuđujemo upoznati, ili da sve odbacimo kao glazbeno samozadovoljavanje čovjeka koji nema problema "počastiti" nas recitalom o svom prvom susretu s klavirom ili repanjem istovremeno lišenim svake samokritike i bačenim samome sebi u lice.
Što god odlučili, imat ćete dovoljno opravdanja za svoj odabir; u potonjem slučaju ostat ćete samo uskraćeni za ipak intrigantan komad rocka po mjeri present tensea. Intrigantan možda upravo zato što je očito nesavršen i izvan fokusa, ali što baš na tome gradi svoje adute. Ne kao pucnje naslijepo, već kao plodove studiozna rada i glazbenom baštinom bogato hranjena duha. "Poslušajte ako želite čuti", kaže zato Jack White u "Ice Station Zebra", ostavivši vam sasvim dovoljno vremena od onog pokliča citiranog na početku teksta do te nove točke. Osobno, nešto sam odlučniji nego koje slušanje ili pasus ranije. Idemo?
Toni Matošin
/
« Lazaretto 
