Recenzije
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Is This The Life We Really Want?


Bookmark

Data

Released Lipanj 2017
Format Albumi
Vrsta / Art Rock / Album Rock / Progressive Rock
Dodano Ponedjeljak, 03 Srpanj 2017
Žanr Rock
Length 54:06
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2017
Država Europa
Etiketa Columbia
Catalog Number 88985 43648 2
Edition details objavljeno: 2.6.2017.; producent: Nigel Godrich; snimano: 2010. - 2017. - Electric Lady Studios, Five Star Recording, United Recording i Wack Formula Studio
Tags Roger Waters Columbia Nigel Godrich

Review

Veliki sam ljubitelj Pink Floyda, a osjećaji koji mi se javljaju zbog recenzije najnovijeg (petog samostalnog albuma) Rogera Watersa zaista su mješoviti. Pozitivno iščekivanje ili (možda) eventualno razočarenje, radoznalost, odgovornost izvješćivanja, objektivnost ili subjektivnost prema novom materijalu.

Nepodijeljena objektivnost spojena s istom takvom subjektivnošću rezultat je njegovog minulog rada, jer kada jedna takva „čunka“ potpisuje „Another Brick In The Wall“, „Run Like Hell“, „Comfortably Numb“, „Wish You Were Here“, „Shine On You Creazy Diamond“, „Learning To Fly“,“High Hopes“, „Sorrow“,“Money“ … onda neka se javi onaj tko će na njega baciti prvi kamen, bez obzira na kvalitetu Watersovih fantazija.

Iskreno, nikada u pjesmama nisam volio preferenciranje teksta u odnosu na glazbu, iako postoje brojni primjeri kako u stranoj, tako i domaćoj glazbi, kada se na osnovu briljantnih tekstova i blijede glazbe gradio zavidan uspjeh poduprt od strane mnogih kritičara. Poznato je da poezija mora biti naprosto poslušna kći glazbe. Odlični i provokativni stihovi u srazu s isto takvom glazbom, e to je pravi jack pot koji se ipak, sasvim očekivano može izbrojiti na prste. Zašto to napominjem? Upravo zato što sam prije slušanja nove Watersove glazbe prolistao recenzije u čijim je fokusima uglavnom bila njegova proza, glazba se skoro minimalno spominjala.

Watersova poezija i na ovom albumu dobrim dijelom gnjevno se odnosi na politiku i političare, izgleda da je to jedna od njegovih omiljenijih opsesija u proteklih 40 godina, s tim da ovog puta ipak neće polučiti rušenje nekakvih novih zidova.

A glazba?

Strasti, bez obzira kakve god one bile ne smiju nikad biti izražene do stupnja odvratnosti, a glazba ne bi trebala, ili bolje rečeno, ne bi smjela ni u svom najgorem izdanju vrijeđati uho. Glazba mora uvijek izazvati samo zadovoljstvo, odnosno glazba u svako doba mora ostati najdraži, ali i najneugodniji šum.

Watersov najnoviji uradak daleko je od stupnja odvratnosti, glazba neće povrijediti naše uši, ali hoće li izazvati samo zadovoljstvo ili pak ravnodušnost – stvar je ukusa koji često zna biti ovisan o subjektivnom stavu potenciranom njegovom ostavštinom.

Watersa i dalje očito impresioniraju razni zvukovi i glasovi prisutni iz gotovo svih faza Pink Floyda, niti na ovom albumu ih nedostaje. Pjesme su, za napomenuti, stasale kroz zaista dugo razdoblje (od 2010. do 2017.), imale su dosta vremena za kvalitetno fermentiranje, za koje se ovog puta pobrinuo novi producent - Nigel Godrich, čije se ime veže uz Radiohead i Becka.

Njihovo zajedničko glazbeno putovanje na ovom albumu za mlađe slušatelje treba predstavljati dio njihovog obrazovanja, a za one starije, ipak donekle učvršćivanje njihovog glazbenog iskustva.

Nije ni bilo za očekivati da će se Waters drastično otrgnuti od svoje prepoznatljive bujice, no (makar po mom mišljenju) njeni učinci na okolinu neće ostaviti neizbrisive tragove kao povijesno priznate epohalne glazbene erupcije iz doba svijetle vladavine PF-a. Nema više neočekivanih minijatura koje je znao osebujno odsvirati Richard Wright, kao i lucidnog prebiranja po gitari Davida Gilmoura. Ovo je za Watersa ipak sadašnjost ograničena vremenom, idejama i sposobnostima koja može funkcionirati kao prijelaz prema budućnosti u kojoj, tko zna što se od njega može očekivati.

Albumom vlada opuštenija atmosfera, ponekad s orkestralnim aranžmanima koji ponekad podsjećaju na akustičnu atmosferu s „Atom Heart Mother“(Deja Vu); naslovna pjesma ima onaj neodoljivi pesimizam jednog Leonarda Cohena; „Smell The Roses“ je ubrala riff iz „Have A Cigar“ i nasljeđe iz „Animalsa“; „Picture That“ doslovno je ukrala početak „Timea“; „The Most Beatiful Girl“ ima građenje teme a la Peter Gabriel , a poneke glazbene linije vraćaju nas stari bend. Za sami kraj ostavljena je ugodna, ustvari jedna pjesma razvučena kroz trilogiju „Wait For Me“,“Ocean Apart“ i „Part Of Me Died“.

Waters nikada nije bio vrstan pjevač, na ovom albumu njegov se naratorsko-recitatorski-uspavljujući vokal savršeno uklopio u cijelu glazbenu tapiseriju.

I na samom kraju ipak ostaje pitanje je li što nedostaje ovom albumu?

Možda ipak David Gilmoure.

Đorđe Škarica

Hits 2134
The Wall « The Wall Roger Waters Albumi Kronologija Us+Them » Us+Them

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima