Review
Nitko unutar rock-kanona nije tako elegantno, kao da je najprirodnija stvar, timario buku kao što su to radili Sonic Youth. To sam uvijek bio spreman potpisati, baš kao i priznanje da upravo u njihovu slučaju bilježim ponajveći nesrazmjer između poštovanja i učestalosti samog slušanja. Naravno, ne mislim pritom da ih vrlo rijetko slušam, već da bih volio to raditi češće, ali je anatomija njihove glazbe prezahtjevna da bi se u njoj uživalo baš u bilo kakvoj prilici. Kad se pak sve poklopi, kad sam u prilici pustiti sebi neki od njihovih albuma – gotovo bilo koji, jer toliko su snažni – onda to redovito bude doživljaj nalik uživanju u vrhunskoj slastici. Otkako su se nakon sjajnog albuma "The Eternal" i soundtracka za film "Simon Werner a disparu", inače devetog izdanja iz njihova kultnog SYR-serijala, razišli (usporedo s privatnim razlazom ključnog para Moore/Gordon), ostala je neka vrsta praznine, koju, evo, uz live-album "Smart Bar, Chicago 1985" (2012.), dokida još jedno izdanje iz arhiva benda koji se, doduše, nikada nije baš suzdržavao objavljivati ni najopskurnije proizvode svoga genija (već spomenuta serija SYR, odnosno, "Sonic Youth Recordings").
"Spinhead Sessions" nam donosi snimke iz daleke 1986., iz razdoblja između sjajnih ranih albuma kakvi su prijelomni "EVOL" i prvo pravo remek-djelo u portfelju benda, "Sister". Ovdje zapravo dobivamo novi, dublji uvid u sve ono što su Sonic Youth napisali i snimali za potrebe manje poznatog filma ceste "Made in USA" Kena Friedmana i Zbigniewa Kempinskog iz 1987. Kažem, novi, jer smo već mogli čuti i službeni soundtrack filma (kompilacijskog tipa i s, ako se ne varam, tek dvije pjesme Sonic Youth) i album također nazvan "Made in USA", a kojeg je bend objavio početkom 1995. sa snimkama svojedobno rađenima za film. "Spinhead Sessions", inače nazvan po studiju u kojem je materijal snimljen, donosi nešto kao alternativni soundtrack, sedam instrumentala snimljenih u jeku rada na toj filmskoj glazbi.
I odmah moram reći kako su ove skladbe makar izazovnije i zanimljivije od materijala koji je završio na albumu "Made in USA", koji se nekako utopio u vrlo zanimljivim devedesetima, a osobito kad je brzo nakon objave albuma izašao odlični "Washing Machine" kao ispravak svih manjkavosti prethodnoga "Experimental Jet Set Trash and No Star". Iako sve redom instrumentali sporijega tempa, gotovo ambijentalnog štiha, pažljivijim i ponovljenim slušanjem otvaraju posve dohvatljive pejzaže i otkrivaju zanimljive detalje u svojim brazdama. Uvodna, šesnaest i pol minuta duga "Ambient Guitar & Dreamy Theme" samim naslovom govori gotovo sve o svom karakteru, ali plutajuće, a stalno prijeteće gitare oblikuju krajobraz koji svakim svojim novim kilometrom otvara mogućnost iznenađenja, a potkopani bas servira dinamiku koja se uporno odbija razviti u otvoreni nemir. To stalno produžavano iščekivanje ne rezultira krešendom već upravo u odsutnosti nečeg takvog efektno zaokružuje svoj neizvjesni put. A takve su i ostale skladbe, odnosno, prate sličan obrazac u kojem se čini kao da bend ispituje svoje beskrajne mogućnosti u kontroliranom jammingu.
U ovakvoj recepturi pate kraće skladbe, zapravo zadnje četiri, jer im je minutaža isuviše kratka da bi mogla zaintrigirati, pa čak odaju dojam da su Sonic Youth ostali bez prave ideje dok su ih razvijali. "Theme with Noise" tako svojim ječanjem lako ispisuje nove stranice neizvjesnosti, čak i strepnje (pišem pod posve osobnim dojmovima, jer film nisam gledao i ne mogu spajati glazbu i konkretne scene), a "High Mesa" sa svojih osam i pol minuta predstavlja vrhunac glazbene avanture, možda najbliži pojmu konvencionalne glazbene podloge. U toj skladbi kao da su, naime, pogodili boju i notu, uskladivši instrumente u zgusnutiju, konkretniju cjelinu. Odatle nadalje kao da je ponestalo pravog pogonskog goriva, kao da se nije imalo što za reći, ali je trebalo malo odužiti kraj (možda bi se "Scalping" dala izdvojiti). Tu leži i temeljni problem "Spinhead Sessions" kao cjeline.
Album je ovo – ili kompilacija, kako vam draže – zato prije svega za obožavatelje i diskofile, ne bez svojih vrlo jasnih i čak dobro poznatih draži, ali bez razvijenije i zaokruženije drame, bez upotrebljivijeg suficita uzbuđenja i raznovrsnosti kakvi su krasili njihove regularne albume. Zanimljiv je tim više kao poveznica albuma kakvi su "EVOL" i "Sister", kao bilješka u razvoju benda koji je u tim trenutcima upravo razvijao svoj potencijal u glazbenu sliku širokog formata, u priču za anale suvremene glazbe.
Toni Matošin
