Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2020
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Alternative/Indie Rock / New Wave/Post-Punk Revival
Dodano Ponedjeljak, 20 Travanj 2020
Žanr Pop-Rock
Length 45:12
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2020
Država Europa
Etiketa RCA / Cult Records
Catalog Number 19439-70588-2
Edition details objavljeno: 10.4.2020.; producent: Rick Rubin; snimano: 2019. - Shangri-La (Malibu, California)
Tags Rick Rubin RCA The Strokes Cult Records

Review

Jedan od najutjecajnijih bendova milenijske generacije The Strokes osnovali su 1998. godine u New Yorku četvorica prijatelja Julian Casablancas (vokal), Nick Valensi (gitara), Fabrizio Moretti (bubnjevi) i Nikolai Fraiture (bas gitara). Nešto kasnije dečkima se pridružio i gitarist Albert Hammond Jr., Casablancasov bivši cimer i tako se utemeljila prva, zasad i jedina, postava Strokesa. Svoj su prvi autorski rad, izgrađen na temeljima EP-a „The Modern Age“, javnosti predstavili izvrsnim debijem „Is This It“ 2001. godine. Tim albumom utjecali su na budući rad Arctic Monkeysa, The Libertinesa, ranih Killersa, a i Kings Of Leon budući da je njihov basist Jared Followill ovaj album naveo kao razlog zbog kojeg je poželio svirati u bendu, a, tvrdi, naslovna je pjesma prva koju je u cjelosti naučio svirati na svom instrumentu. Nakon „Is This It“ Strokesi su izdali još pet albuma o kojima ovdje nije riječ. Ono što je sad pred nama njihovo je šesto po redu studijsko izdanje zanimljivog naziva „The New Abnormal“.

Iz same naslovnice albuma koja sadrži sliku Jean-Michela Basquiata „Bird on Money“ iz 1981. može se naslutiti da je ovaj album svojevrsni hommage zvukovima osamdesetih. Album otvara „The Adults Are Talking“ kojom Strokesi više-manje nastavljaju od iste točke na kojoj su stali s prethodnim izdanjem iz 2013. „Comedown Machine“. Ono što u ovoj stvari možemo primijetiti kao prepoznatljivo obilježje Strokesa su melodiozni gitaristički riffovi od nekoliko nota koji naizmjenice popunjavaju zvuk ispunjen Nikolaijevim linijskim, ali zanimljivim, bas dionicama i Fabovim jednostavnim ritmom na bubnjevima. Tranzicija s „The Adults Are Talking“ na emotivnu baladu „Selfless“ nalik je na session ili čak opuštenu probu na kojoj se uvježbava set za nadolazeću izvedbu uživo. Treća po redu pjesma i singl „Brooklyn Bridge To Chorus“ počinje pomalo iritantnim tonovima klavijatura koji zvuče kao mješavina uvoda u Rockellinu pjesmu „In A Dream“ i klasičnih disco ili synth pop sekvenci izvedenih u današnjem stilu electronice/dancea. Vokalno Casablancas ovdje varira između svog zvuka na primjerice „First Impressions of Earth“ iz 2005., Morrisseya, Roberta Smitha i Brandona Flowersa. U stihovima Julian u dva navrata spominje glazbu iz osamdesetih te drugi refren domišljato i simpatično najavi riječima „Can we switch into the chorus right now?“. Slijedi drugi singl i jedan od najsvjetlijih trenutaka ovog albuma odnosno pjesma „Bad Decisions“. Zbog refrena koji neodoljivo zvuči kao „Dancing With Myself“ Billyja Idola, upravo su on i Tony James potpisani kao koautori ove kompozicije. Iako instrumentalno ima prizvuk pjesme „I Melt With You“ britanske grupe Modern English odsviran u stilu Clashove „Lost in the Supermarket“, ova stvar najviše podsjeća na ranije radove Strokesa iz indie/garage rock faze. Potom dolazimo do „Eternal Summer“ koja traje gotovo duplo duže od prosječne pjesme ovog benda. Strukturalno, ovu stvar možemo podijeliti na tri dijela: strofe koje zvuče kao većina diskografije Bee Geesa od sredine sedamdesetih nadalje, „predrefren“ koji su ponovo posudili iz pjesme „The Ghost In You“ Psychedelic Fursa (te kao što je to bio slučaj ranije, pošteno, naveli braću Richarda i Tima Butlera kao koautore pjesme) i refrena koji Julianovim načinom izvođenja jako podsjeća na vokal Rogera Watersa iz Pink Floyda na albumu „The Wall“. Uz navedeno valja naglasiti da ritam gitara na zadnjim dijelovima refrena stilski podsjeća na onu Joea Strummera. Kompozicija u cjelosti unatoč svemu navedenom i naročito zbog samog kraja ima i elemente opusa Daft Punka. Šesta po redu, ujedno i najavni singl ovog albuma, građena je oko klavijatura koje vode glavnu riječ uz izuzetno dobre stihove primjenjive na razne životne situacije. Domišljato komponiranje ponovo dolazi do izražaja kada nakon Casablancasovih riječi „Struck me like a chord...“ po prvi put čujemo zvuk gitare. Pjesma se razvija u više smjerova pa tako nakon drugog refrena instrumentalno kratko podsjeća na „Human“ popularnih Killersa što ponovo prelazi u nerazgovjetan vokal pjevan u falsettu poput onih na modernim elektropop/deep house tonskim zapisima uz sličnu instrumentalnu pratnju. Vokal se na samom kraju naglo prekida te preostaje uhu ugodan elektronski zvuk. Zajedno s Julianovim riječima „I'll be waiting for the old times/Waiting for the tide to rise...“ u udubljenom slušatelju taj atmosferičan zvuk stvara sliku valova na otvorenom moru. Uz završnicu pjesme možemo povezati stihove iz refrena „Use me like an oar to get yourself to shore...“ i beskrajno veslati po tom otvorenom moru tragajući za sigurnosti ili starim, boljim vremenima. U „Why Are Sundays So Depressing“ do izražaja dolazi ritam sekcija, a navedena i „Not The Same Anymore“ slijede stope svojih prethodnica na izdanju. Odjavna „Ode To The Mets“ posvećena je Casablancasovim miljenicima, bejzbol momčadi iz Queensa, New York Metsima. Julian Casablancas rekao je kako već dugo želi svojim favoritima u ovom sportu posvetiti pjesmu i to je ovdje i učinio.

Nekoliko stvari možemo sa sigurnošću reći za „The New Abnormal“: prvo je i osnovno da je dostojan ovog naslova, a drugo da se Strokesi definitivno drže riječi Sergeja Jesenjina: „Nema više vraćanja ka starom“. Strokese je, poput Alise, zanimalo što je s druge strane ogledala i tu su se pronašli usput nenamjerno napustivši dio izvorne publike. Ovaj sam album preslušao puno više puta nego što to obično činim u svrhu pisanja osvrta u potrazi za faktorom izvrsnosti izdanja. Ponajviše zbog toga što uživam u prva dva albuma ovog benda otkad sam bio klinac. Mogu reći da taj faktor nisam pronašao iako album s više slušanja, priznajem, bolje sjeda u uho kako to i inače biva. „The New Abnormal“ karakteriziraju utjecaji iz već više puta spomenutih osamdesetih godina prošloga stoljeća pomiješani s modernim elektro zvukom i Casablancasove vokalne egzibicije koje su ponekad uspješne, ponekad ne. Osjetni su utjecaji raznih izvođača poput New Ordera, Billyja Idola, The Clash, The Cure, Killersa, Casablancasovog rada s grupom Voidz, a naravno i disco muzike, electronice i new wavea. Produkcija je izvrsna kao i u velikoj većini radova svestranog Ricka Rubina. Činjenica je da su Strokesi prošli razne krize koje su rezultirale samostalnim/odvojenim projektima članova benda i da je ova glazba, mnogi bi rekli, zrelija od one prijašnje. Jednostavno sam sedam godina nakon prosječnog „Comedown Machine“ očekivao više od benda koji je počeo raditi glazbu pod utjecajem Velvet Undergrounda, Sonic Youtha te Iggyja Popa i njegovih Stoogesa, a inspirirao toliki niz fantastičnih bendova s početka stoljeća. Ne mogu se oteti dojmu da im ovo „carevo novo ruho“ ne stoji najbolje. Ljubiteljima rada Strokesa u zadnjih desetak godina ili synth pop/new wave glazbe, ovo djelo će sigurno bolje sjesti.

Juraj Dukić Hrvoić

Hits 259
Comedown Machine « Comedown Machine The Strokes Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42