Review
Postpandemijsko vrijeme, nazovimo ga tako, oslobodilo je nakupljene frustracije brojnih glazbenika, frustracije zbog nemogućnosti održavanja koncertnih aktivnosti zbog koji su se u vrijeme izolacija okrenuli stvaranju novih glazbenih avantura. Pokrenula se prava lavina objavljivanja albuma s obje strane „velike bare“, štancaju se poput ljubavnih romana, neki objavljiuju čak i dva albuma u istoj godini (odlični RHCP).
Je su li mogući strah od Putinovog nesmotrenog rukovanja nuklearnim arsenalom, opravdano/neopravdani strah od nastavka pandemije, ili jednostavno adrenalinska provala inspiracija zaslužni za nastavak tog trenda i nije toliko bitno. Bitna je količina tih objavljivanja iz koje će zasigurno niknuti očekivana kvaliteta (primjerice, nakon dugo vremena nastavak svojih snova objaviti će i Peter Gabriel). Ta bujica uhvatila je u svoje „ralje“ i Brucea Springsteena (iako je svoj prethodni album „Letter to You objavio 2020. godine) s indikativnim nazivom svog dvadesetprvog po redu studijskog albuma, ne baš originalnog, jer su istog u svojoj kajdanci imali Elvis Presley, Bryan Adams, Billy Paul, Jerry Butler. Odmah treba kazati da se ne radi o novom materijalu, već su iz njegova sjećanja izvučene očito omiljene mu pjesme kojima je odlučio pridodati posebnu pažnju, nanovo ih izvući iz pomalo zaboravljenih sjećanja.
Dakle, riječ je o coverima.
Iz recenzije objavljene u Evening Standardu, glazbenik pribjegava coverima na početku svoje karijere, kada nema novog materijala za popuniti vrijeme od 45 i više minuta, ili na samom kraju karijere kada nema nikome ništa dokazivati.
Odlično sročeno, ipak mi se čini da ovo ne drži vodu u Bossovom slučaju, odavno je on ostavio početak svoje uspješne karijere iza sebe, ni slučajno nije na kraju iste, a čini mi se da i stvaranje novog materijala za njega nije poseban problem. Nema se Bruce više nikome dokazivati, može samo opetovano pokazati snagu svog raskošnog talenta i upornog rada.
Kada imaš preko 70 godina u kostima, određena doza nostalgije (od grčke riječi nostos što znači povratak, prošlost i riječi algos koja podrazumijeva bol) redovita je pojava koja se manifestira tugom ili čežnjom za nečim što više ne postoji, a koja se u Bossovom slučaju tako lako očituje iz svake odabrane pjesme. Uvodna, „Only the Strong Survive“ (kao uostalom i ostatak materijala), inače uspješnica Jerry Butlera koji je zastupljen i pjesmom „Hey, Western Union Man“, posveta je nekim savršenijem, idiličnijim vremenima, točnije 60-tim godinama kada su carevali soul i R&B, kada je melodija bila zakon, a ne izolirani slučaj. Bruce je tada bio klinac, put do nadimka Boss bio je očito zacrtan već tada.
Za neopterečujuću ugodu prilikom slušanja ovog nepretencioznog materijala koja tako lako prodire kroz osjetila sluha do centrale u mozgu najviše su zaslužni puhački (E-Street puhačka linija) i gudački aranžmani, gotovo uvijek potpomognuti odličnim muško/ženskim back vokalima. Neću puno pogrješiti ako zaključim da su glazbenici bili na svom očekivanom vrhuncu, a nepatvoreno zadovoljstvo se isčitava i kod samog Brucea.
Bruce nije previše zadirao u originalne aranžmane, poštovao je Phil Spectorove raskošne glazbene panorame, što je pametan potez, samo ih je, recimo dodatno obogatio svojim uvijek prepoznatljivim vokalom koji ponekad iskače iz tako postavljenog okvira; ipak je on glazbenik s rock pedigreom, ali s prepoznatljivom soul korijenima. Mišljenja sam da ga je unutarnji glas odveo na pravo mjesto, ovaj album ubire samo pozitivne stavove.
U sjećanja je izvukao pomalo zaboravljena imena: Four Tops, Dianu Ross i Supremese, Booker T-a, Commodores, Sama and Davea, pa tako ti junaci soula i R&B i dalje imaju nove živote.
A među odabranim pjesmama mogu se pronaći pravi kapitalaci: „The Sun Ain't Shine Anymore“ Walker Brothersa (tko se sjeća veličanstve izvedbe Scott Walkera , ujedno obrada ovog bisera je trasirala glazbeni put Massimu); „Nightshift“ - Commodoresa; „7 Rooms of Gloom“ - Four Topsa; „What Becomes of the Brokenhearted“ - Jimmy Ruffina.
Povratak u budućnost?
Ne, ovo je jedan tako sladak, osjećajan, pomalo ranjiv, ujedno i sretan, fino odsviran i otpjevan povratak u prošlost, iskreno otkrivanje Bruceove duše.
Đorđe Škarica
/
« Letter to You 
