Review
Futuristički zvuk kojim se Seal predstavio svijetu 1990. pjesmom “Killer” (u suradnji s acid house producentom Adamskim) izvrsno je pristajao njegovom muklom glasu i šteta je što suradnja nije potrajala i iznjedrila još pokoji hit. Izdavanje pjesme “Crazy” iste godine, dalo nam je samostalnog pjevača, upečatljiva i snažna izgleda i prepoznatljive boje glasa. Od Seala se mnogo očekivalo i on je ispunjavao ta očekivanja, izdavši još nekoliko hitova u sljedećih šest godina, a tada je muza spakirala kofere i iselila se iz njegovog života.
27 godina nakon što je postao zvijezda, album “Standards” donosi mirnog Seala, no lišenog emocija. Teško je shvatljivo zašto se Seal upustio u projekt kojim suvereno vlada Michael Buble, pa čak i Michael Bolton koji imaju i glas i smisao za liriku. Umjesto traženja pjesama koje pomiču granice i predstavljaju nove smjerove što mu se do sada pokazalo dobitnom kombinacijom, Seal se ovdje odlučio snimiti izbor standarda u jazz i swing ritmovima. Loš izbor aranžmana koji mu ne leže i slijepo držanje poznatih melodija bez imalo kreativnosti i inovativnosti , tek su uvod u opis svih nedostataka ovog albuma. Iako dobro izveden s instrumentalne strane, ubada u oko bezvoljnost i gotovo robotsko izvođenje. Dakle, tehnički besprijekorno, no umjetnički dojam je ispod razine slušljivog.
Ako ste ikada slušali Bublea, Sinatru, The Rat Pack i slične izvođače, jasno je zašto su oni veliki. Pjevanjem prate ritam i glazbu, ali dodaju svoje emocije i/ili osobnost. poput surfera na velikim valovima, sažive se s njim i znaju da ga moraju poštivati i pratiti jer je snažniji od njih, no istovremeno znaju se i poigrati, koliko im to val dopušta. Seala je njegov val prekrio i srušio, a da on to nije ni primijetio.
Jazz i swing Sealu jednostavno ne odgovaraju, koliko god on zvučao sretno dok ih pjeva. Čini se da ga je više ponio božićni ugođaj koji voli jazzy stil. I ako vas do sada to nije ubolo u oči, ovaj album će vam ih otvoriti - Seal ne pjeva s dušom, on pjeva da pjeva. I nema ništa loše u tome, neke pjesme traže baš to. Na žalost, nijedna od pjesama s ovog albuma nije slagana za goli glas kakav možemo očekivati od robota-pjevača u nekoj budućnosti.
Ovaj komplet jazz/swing standarda odlikuje savršenstvo bez duše i inovativnosti, čak i hrabrosti odmaknuti se od ziheraštva. Nema tu pomaka od starih i izlizanih aranžmana, sve karte stavljene su na Seala čija interpretacija je iznenađujuće neadekvatna; nije pronašao način da prilagodi glas stilu pjesama, a nije se ni pokušao uživiti u pjesme, izvuči iz njih emocije što je temelj stila standarda.
Kao ljubiteljica Seala, teška srca moram preporučiti da preskočite ovaj album i pustite da vam Seal ostane u lijepom sjećanju.
Antonija Jelić
« Soul 
