Mostovi

Review

To što Darko Rundek danas ima karijeru i stvaralački elan na razini daleko iznad ostalih aktera nekadašnje hrvatske novovalne scene nije uopće toliko značajno koliko dojam da već dugo – praktički od samih novih početaka s "Apokalipsom" – zapravo uopće nema potrebe za usporedbama njegovih recentnih radova sa slavnom mu Haustorovom prošlošću. Uostalom, njegovi "suborci" iz prve polovice osamdesetih odavno su tek stareće sjene svojih likova iz toga vremena, bilo da se sjetimo Štulića s prepjevima Homera na jezik živ samo u njegovu svijetu, bilo da osluhnemo Houru s njegovim bendom kojem je odavno istekao "best before" datum, a o u zapečak gurnutom Stubliću da i ne govorimo... Ali, kao što rekoh, još otkako je vrtložnih devedesetih izdao sjajni "Apokalipso", Rundek na crti Zagreb – Pariz ne prestaje graditi poetiku i senzibilitet koji su posve logična i zdrava nadgradnja (ili, starenje) onog što je radio osamdesetih s ponajboljim hrvatskim rock-bendom svih vremena, a nikako podgrijavanje stare slave, lika i djela.

Doduše, ovdje moram i sebe pecnuti po prstima pa reći da smo se sve rjeđe i rjeđe družili još otkako mi je "U širokom svijetu" zasmetao s pokojom promašenom skladbom ili idejom, da bi me "Ruke" gotovo posve odbile nekim melodijama na koje očito nisam bio spreman ili za njih raspoložen. No, bio je Rundek uvijek tu negdje, dovoljno mi blizu i dovoljno glasan da znam kako stari lisac itekako dobro gura dalje i kotira. Bilo je posve logično da pokrene i taj Cargo Orkestar, da još organiziranije nastavi okretati taj svoj kotač oblijepljen melosom, zrakom i bojama "širokoga svijeta", sve šireg, zapravo. I nitko sretniji od mene kad je ipak pridruženo društvo reducirao na Cargo Trio, jer ipak sam Rundeka oduvijek najviše volio u njegovim minimalistični(ji)m izdanjima, gdje je na najefektniji način znao spojiti melankoliju i duhovitost, riječ iz kavane s ugođenim notama ulice.

I što će nekom, kome su i na tom čuvenom "Apokalipsu" daleko draže bile "Grane smo na vjetru", "Senor" i "Old Boy" od naslovnog hita ili raspojasane "Uajdalalaj" i srodnih joj satelita, donijeti drugi album kojeg je Rundek izbacio pod etiketom Cargo Trija? "Mostovi", nakon sasvim solidnog, ali još uvijek mi opirućeg "Plavog aviona", baš i nisu žurili sa svojom gradnjom; Rundek je odlučio uzeti vremena za slaganje novih njemu svojstvenih glazbenih mozaika i novu zbirku sada nudi s ponosom. I ona skuplja vrlo dobre, čak predobre kritike, rekao bih očekivano. Očekivano do razine automatizma…

Nisu "Mostovi" remek-djelo i to jasno govore već uvodnom "Džaba", koja vješto postavlja ozračje nastupa uličnih svirača, ali nudi šuplju materiju nečega što bi trebala/mogla/htjela biti zajebancija za ozbiljnije razmatranje ili obrnuto, sasvim svejedno. A dojam neće popraviti ni "Midnight Calypso", iako će nas sa srednjoeuropskih ulica odvesti i u egzotičnije krajeve, jer zvuči nedokuhano, zgodna kao ideja ili novo uštimavanje ugođaja, ali polovična kao... pa, pjesma. "Ima ih" zvuči još promašenije, poželjevši biti socijalno angažiran komentar, ali se utopivši u rasponu između želje i realizacije. Međutim, tada će stvari krenuti nabolje, kao da je sve do te točke bilo tek zagrijavanje za još malobrojnu publiku. Već je iskričava, violinom rezbarena glazbena podloga "Ima ih" naznačila taj, Rundekovu zavidnom stihoklepstvu usprkos, možda najintrigantniji segment nove zbirke Rundek Cargo Trija.

"Clouds" i "Vidova", a zatim i dodatno podcrtane "Don Juan" i naslovna pjesma, srce su albuma kojem dušu možete postaviti bilo gdje, od ulica Sinja do pariškog spleena, od srednjoeuropskih trgova do Bollywooda, od Balkana do Kariba. Upravo na tom potezu, od prebiranja po klavirskim tipkama i izlomljene gitare "Clouds" do jazzom ozračenih "Mostova", Rundek i društvance kao da su dali svoj maksimum u datom trenutku. Ostaje – bar meni osobno – tek mali žal (a zapravo sad malčice i cjepidlačim) što je istaknuta violina u inače fenomenalnoj "Don Juan", koja se stihovima efektno referira na slavnu Haustorovu "Šal od svile", propustila "ogrnuti" pjesmu do kraja, ne uspjevši dostići ni strastvenu grubost i distorziranu oštrinu Warrena Ellisa, ni, s druge pak strane, finoću i perfekcionizam kakav možemo čuti, primjerice, na recentnim turnejama Leonarda Cohena. Rundekov violinist Isabel reže negdje između, ostavljajući nas u stalnom iščekivanju kakvog krešenda.

A umjesto krešenda bilo kakve vrste, "Mostovi" se nakon ovih skladbi vraćaju u vode zamućene u uvodu albuma, odvodeći nas na predugih šest minuta u Indiju, nazivom i ugođajem, pojačavajući dojam egzotičnosti, ali i gubeći na fokusu. Duhovita (bar u namjeri) "Vitamini" najlošija je komponenta albuma, a "Mijenjam mjesto" i završna "Ne zaboravi me" tek na trenutke vraćaju okus najuspjelijih pjesama ovdje, ali ne ostavljajući prostora za prednost ni snažnijem ni slabijem polu zbirke. Rekao bih zato, šteta, jer se uz manje potrebe za teatralnošću moglo ovdje učiniti mnogo više. Rundeka sam oduvijek, a posebno od "Apokalipsa", ako baš treba povlačiti usporedbe, držao nekom našom varijantom Toma Waitsa, ali on kao da svakim novim albumom sve više vuče na područja i poveznice kojima svojom pseudoboemštinom vlada izvođački i autorski posve mu inferiorni Rade Šerbedžija. Šteta, ponovit ću, jer tu je potrebno samo nekoliko diskretnih korektiva da se sve posloži tako da dobijemo istinski osobeno sjecište tolikih žanrova koje Rundek izvlači iz svakog džepa kao iluzionist rupčiće.

"Mostovi", dakle, ostaju na liniji njegovih zadnjih radova, albumu ne manjka tipičnog mu autorskog i izvođačkog šarma, sadrži i nekoliko antologijskih pjesama, ali ipak ostaje i na nekoliko koraka od pune realizacije svih potencijala što žare pod njegovom intrigantnom transkontinentalnom glazbenom presvlakom.

Toni Matošin