Review
Slažete li se da je najobičnija čokolada najbolja čokolada. Kada izgubi svoju esenciju zbog raznih dodataka onda to više nije ona dobra stara čokolada.
Izgleda da su RHCP odavno shvatili da je njihova originalna glazbena esencija nešto što treba održavati, njegovati, povremeno provjetriti, ušminkati kako bi i dalje ostala interesantna mnogim generacijama.
Odavno je poznata činjenica da su RHCP „banda“ odličnih bijelih funkstersa, ljubitelja glazbene poslastice stvorene od crnih žitelja Amerike.
Najbolji recepti te poslastice ostali su objektivno i sasvim realno iza njih, prošlo je svršeno vrijeme kada su silnu, gotovo nihilističnu punk energiju prenosili publici doslovno ogoljeni do kraja, uz čarapu kao modni dodatak koji im je pokrivao genitalije. Danas njihova svirka ima prepoznatljivu, godinama generiranu kvalitetu, pa se čini da su to glazbenici koji se ugodno osjećaju svirajući odjeveni adekvatno godinama života i iskustva.
Ovo im je drugi album nakon „Unlimited Love“ , albuma kojeg je neoprezno nazvati bezveznim, albuma koji je sadržavao par moćnih pjesama („Aquatic Mouth Dance“, „Here Ever After“, „These Are The Ways“ (ova posljednja s očitim konotacijama na Whouvske nezaboravne riffove); albuma koji im je poslužio za zagrijavanje, te kao inspiracija za nastavljanje naznaka za ovaj najnoviji uradak.Ujedno je postavio visoki standard produkcije i svirke pokazavši da su RHCP još uvijek pakleni bend.
Izdan iste godine, „Return of the Dream Canteen“ potencijalno otvara problem hiperprodukcije, kvantitete naspram kvalitete. Takve zbirke pjesama mogu zadržati nivo kvalitetnih uradaka s prethodnika ili se u principu tretiraju većim dijelom kao smeće (slučaj australskih egomana KGWL koji ih štancaju poput ljubavnih romana). Producentske palice ponovo se prihvatio Rick Rubin s kojim su nakon davnih kolektivnih problema s drogama započeli novi (još jedan po redu) život s eponimnim albumom „Californication“ s kojim su vratili mnoštvo starih sljedbenika i regrutirali armiju novih. Neoboriva je činjenica da je „Unlimited Love“ zasjeo na prva mjesta čak u 16 zemalja, dok se „Return of the Dream Canteen“ za sada ravnopravno bori za te pozicije.
I na ovom albumu primjetno je već nasljeđeno odstupanje od izvornog slap-bas stila u korist melodije, iako se Flea i na ovom albumu ne odriče takve egzekucije tako lako. Ustvari gore spomenuta glazbena esencija prisutna je i na ovom albumu kroz evokaciju na minuli rad („Tippa My Tongue“ – njihova tipična, zarazna vibra) sa elektronskim umetcima, poslovičnom, uigranom kombinacijom bas-bubanj – podsjetnikom na uvodni dio legendarne „Can't Stop“. Nedvojbeni koncertni killer.
U RHCP laboratoriju i ovog puta se skuhala čvrsta formula čiju okosnicu čine ta dva instrumenta esencijalna za njihov zvuk, a na koje se naslanja na momente ingeniozna, dominirajuća gitara sina razmetnoga kojeg su i bend i publika dočekali raširenih ruku. A on je to impresivno vratio, oslobođen svih svojih demona kroz par žestokih numera „Reach Out“, „Cary Me Home“, „Eddie“ - posvetu Van Halenu sa fino složenim distorziranim solom.
Kroz 17 novih pjesama može se uočiti njihovo meandriranje, pa čak i oprezan izlet u za njih relativno neistražena područja u kojima blago nagovješćuju da brod zvan RHCP još ne ide prema sigurnom utočištu-luci bez povratka, svojvrsnom umirovljenju, a što se najbolje očituje u „My Cigarette“ s lepršavim klavijaturama, uvijek poželjnim, sexy zvukovima saksofona; finoj klavirskoj baladi „LaLaLaLaLaLaLaLa“; kroz blues intro u „In the Snow“, evokaciji na glazbu koja se pomalo nezasluženo zaboravlja ili bolje rečeno sve manje svira.
Varam li se ja ili na momente se čuje Hendrixova magija u odličnoj „Roulette“. Priljepčiva melodija, fina gitara, malo masnog basa, dobar aranžman, poslovično dobar vokal, elementi su koje RHCP stvaraju zavezanih očiju, ali uvijek mogu na njih biti ponosni.
Istoj se iz istog razloga može pridružiti i „Fake as Funk“ solidan, kako naslov kaže funkoidan uradak, rekao bih uspjela mješavina funka i grungea.
Netko je primjetio kako je „Cary me Home“ uspješna koalicija rocka, bluesa, hip hopa, funka, hard rocka. Rekao bih u ovom slučaju prirodna koalicija, ipak malo, ali pozitivno čudna za RHCP.
Tu se ugurala i „Reach Out“ odličnog groovea, moćne gitare koja će zasigurno iznenaditi njihove fanove, a možda i samog Frusciantea, haha.
Obzirom na zbroj pjesama sa ova dva zadnja albuma sasvim su očekivano došli u situaciju da su neke pjesme copy paste, no tko smo mi da im to predbacujemo ili diskreditiramo slobodu, želju i strast umjetnika za stvaranjem.
Ukratko, odličan album s dobrom perspektivom.
Đorđe Škarica
/
« Unlimited Love 
