Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
The Getaway


Bookmark

Data

Released Lipanj 2016
Format Albumi
Vrsta Heavy metal / Alternative/Indie Rock / Alternative Pop/Rock / Funk Metal
Dodano Subota, 02 Srpanj 2016
Žanr Rock
Length 53:48
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2016
Država Europa
Etiketa Warner Bros. Records
Catalog Number 9362-49201-5
Edition details objavljeno: 17.6.2016.; produkcija: Danger Mouse; snimano: 2015. - 2016. - The Sound Factory, Hollywood, California
Tags Warner Bros Danger Mouse Red Hot Chili Peppers Warner Bros.

Review

Red Hot Chili Peppers - „The Getaway“
Sigurno vam je poznat vic u kojem dva postarija gospodina lamentiraju o svojoj mladosti.

„Sjećaš li se kada smo bili mladi kako smo jurili za ženama“ - kaže prvi.

„Kako se ne bih sjetio“ - odgovara drugi - „Samo se ne mogu sjetiti zašto smo jurili za njima“.

Ako za ove simpatične seniore postoji razumno obrazloženje u vidu skleroze, ili pak posjete gospode Parkinsa ili Alzheimera, pitam se kakvo razumno obrazloženje imaju RHCP glede gubljenja sposobnosti pravljenja (u zadnje vrijeme) poštenog albuma?

The Getaway njihov 11 po redu album ipak je nešto bolji od prethodnika I' am With You, iako, ruku na srce neke od kompozicija s ovog uratka mogle su slobodno biti sadržajem prethodnika, ali i obratno - što ukazuje da se ništa posebnog , a ni novog nije dogodilo.

Dobro, nešto novog se ipak dogodilo izmjenom dugogodišnjeg producenta Ricka Rubina, koji je s njima proveo nekih 25 godina, te za njih producirao 6 albuma, pa je za njih donekle bio ono što je George Martin bio za Beatlese. Zamijenio ga je Danger Mouse, producent koji je radio s Black Keys i Radiohead. Njegov osnovni zadatak trebao je biti otvaranje novog glazbenog horizonta kojeg do sada nismo nalazili u njihovom prebogatom katalogu. Pa je li se onda pojavilo neko novo svjetlo na obzoru?. Meni se čini da je cjelokupan zvuk nedvojbeno krenuo ka mekšim zvukovima koji su njihov prepoznatljivi punk -rock - funk zvuk odveli prema pop - funku. Dokaz? Ženski vokal i klavijature u uvodnoj „The Gataway“ (koja me u samom početku asocirala na Princeovu „When Dowes Cry“), mala pomoć Elton Johna u „Sick Love“, pomalo bitlsovske gitare u „The Longest Wave“.

A to baš i nije neki kompliment.

Po mom skromnom mišljenju RHCP su dobrano bili opečeni životom iz kojeg se rodila njihova ranjivost, uplašenost, iz čega je proizašla njihova mudrost mijenjanja, ne iz oportunizma, nego isključivo iz unutarnjih promjena preko kojih su se uspinjali bez osvrtanja do samog vrha. Njihov glazbeni izričaj kojeg možemo okarakterizirati kao kvazi ortodoksni hard funk, koji na prvi pogled može izgledati kao imitacija crnačke glazbe namijenjene bijeloj publici zapravo je ozbiljan rad autentičnih punk rockera sa izraženom sklonošću prema R & B i na ovom uratku ga nalazimo tek u tragovima. Nema onog njihovog prepoznatljivog miksanja neobuzdane, primitivne energije punka i artikulirane, kompleksne energije funka; nema ni prepoznatljive osovine Flea - Chad koja je tu energiju konstantno podržavala, a o gitari da i ne govorimo. Josh Klinghoffer može odsvirati sve što čuje, njegov problem je što njegovi neuroni ni u ludilu ne mogu proizvesti ni djelić onog što se kuhalo u Fruscianteovoj glavi, pa se opravdano može postaviti pitanje je li gitara na ovom albumu uopće potrebna. Poznato je da je otac funka James Brown svaki instrument smatrao bubnjem. Na ovom albumu kao da su korišteni sampleovi za bubanj, dok je bas izgubio ulogu graditelja dubokih brazdi. I najvažnije - na albumu nema izrazitog favorita, nositelja projekta koji bi dostojno zamijenio „Dani California“, „Californication“, „Scar Tissue“, „Snow“.

Neki smatraju da je ovo njihov najintimniji album (obzirom na recimo, uobičajene životne nedaće i brodolome) , no zasigurno nema snagu iskazanog beznađa, tako dirljive , opominjuće, ali ne i patetične ispovijesti čovjeka koji se vratio s ruba ponora samo da bi shvatio da i daleko čistijem svijetu može i dalje biti jednako usamljen. Siguran sam da ste prepoznali ovu priču, kao i kompoziciju - naravno riječ je o „Under The Bridge“. A u usporedbi s njom sve ostale nedaće imaju obilježja priče za laku noć.

Već duže vremena se na status RHCP obrušavaju razni zavidnici i zlovoljnici koji su ih nazivaju „nekad moćnim bendom koji se pretvorio u pop plačljivce i izdajnicima izvorne ideologije“. Je li zaista godina 2006 kada je izišao vrlo hrabar dvostruki album „Stadium Arcadium“ bio vrh ledenog brijega koji je nagovještavao blistav opstanak u ionako okrutnom svijetu rocka, ili je taj ledeni vrh na neodređeno vrijeme zaustavio svoj rast?

Odgovor na to pitanje je pozitivan sudeći po posljednja dva albuma, no ja iskreno vjerujem da je bend kojeg nije oborio nijedan životni udarac, nije savladala nijedna kriza, ima dovoljno hrabrosti i vjere da u svojoj svijesti koja je oduvijek težila nečemu posebnom, instiktivno prepoznaje ono što radi kao isključivo svoje poimanje glazbe.

Na samom kraju ostaje činjenica da RHCP što prije ugovore posjet stomatologu. Naime, zub vremena je učinio svoje - izgubili su svoju prepoznatljivu životnu i skladateljsku energiju, pa se za njih može provući aforizam da s vremenom počinjemo voljeti stvari koje smo nekada mrzili i mrziti one koje smo nekad voljeli.

Ovom albumu sam dodijelio tri zvjezdice isključivo zbog minulog rada, ali i blagog pozitivnog pomaka u odnosu na prethodnika. Obzirom na njihovo životno iskustvo, duboko se nadam da neka iznenađenja u bližoj budućnosti ne bi trebala biti neizvjesna.

Đorđe Škarica

Hits 1240
I'm With You « I'm With You Red Hot Chili Peppers Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42