Review
Iako nisu bili headlineri na (moguće) zadnjem INmusic festivalu, njihov nastup bio je više nego dobro posjećen, smatran je među glazbenim znalcima kao jedan od najboljih.
Postoji pangerično (opravdano/neopravdano) mišljenje da su Rival Sons jedni od spasitelja rocka, onog klasičnog iz sedamdesetih. Prije bih za njih kazao da su autentični zaštitnici istog, pridodajući im pri tome epitet New Wave benda klasičnog rocka.
Pobudili su moj interes odličnim, Grammy nagradom nominiranom albumom „Feral Roots“ ( kojim su stekli samopouzdanje za istraživanje nešto modernijih inspiracija, zadržavajući pri tome elemente svog minulog rada), na kojem su iskazali šareni spektar vokalno instrumentalnih sposobnosti za pravljenjem odličnog, rekao bih, rasnog retro blues/hard/rocka. Slobodno se može kazati da su tim albumom pustili čvrsto korijenje, nikako divlje i nekontrolirano, na koje bi trebali uspješno stvarati razgranatu krošnju.
Odgajani na old school tradiciji osnovni postulati kojeg Rival Sons moraju poštivati da bi njihove glazbene avanture budile znatiželju, ujedno dobivale komplimente i priznanja podrazumijevaju prepoznatljiv i moćan vokal, što u njihovom slučaju itekako drži vodu – ne bez razloga Jay Buchananov se vokal smatra jednim od najboljih u branši (rado bi ga usporedio sa vokalnim dosezima Paul Rogersa, zvanog The Voice. Očekivano Buchanonove vokalne, uvijek moćne i emotivne egzekucije dominiraju na ovom najnovijem uratku. Instrumentalni dio odlično je prezentiran solidnim gitarskim uratkom (Scott Holiday), ritam sekcijom (Dave Beste na basu i Mike Miley na bubnjevima); ukupna glazbena panorama uvijek je s ukusom pozicionirana u svakoj pjesmi koje diskretno obogaćuju klavijature Todda Ögrena (studijski i koncertni član benda).
Iskreno, Rival Sons nisu personifikacija budućnosti blues/hard/rocka, no prepoznatljivi su predstavnici stare škole rocka uz očitu činjenicu da ni trenutka ne gube svoje glazbene kompase koji ih za sada nepogrešivo usmjeravaju ka zasluženom uspjehu . Pametno naučivši lekciju slobodno mogu kazati da im je ovaj album najkohezivniji, iako je snimljen u svega 20-tak dana. Opasnost Damoklovog mača koji im je visio nad nastavkom karijere zbog nepomućenog uspjeha „Feral Rootsa“, ovim albumom otklonjena je za dugo vremena.
Ako je Covid pandemija donjela nešto dobrog, to je bilo svo vrijeme ovog svijeta kojeg su autori iskoristili za mirno komponiranje. To vrijedi i za aktere ove recenzije, početkom lipnja objavljen je prvi dio pjesama (nešto žešćih, tamnijih, ujedno toplih, pozitivnih i ohrabrujućih). Krajem godine spremaju se objaviti i „višak“ nešto smirenijih, optimističnijih pjesama na albumu „Lighbringer“.
Ništa čudnog u činjenici da na ovom albumu pjevaju o izolaciji, pandemiji, kao i sve više prisutnoj činjenici sve težeg života u SAD-a.
Fokus prilikom slušanja ovog albuma prvenstveno treba usmjeriti prema kompozitorskim dosezima koji se lijepo granaju u raznim smjerovima i koji otkrivaju na koju kartu igraju Rival Sons, a to je novi život koje te pjesme trebaju dobivati u živim nastupima.
Otvarajuća „Mirrors“ iz svog orguljaškog intra ubrzo poprima ekspanzivan nastavak sa minornim promjenama ritma, ukratko atmosfera koju smo mogli susretati kod dobrih, starih Zeppelina.
Na užareni početak nastavlja se rasni, vrckavi, energični rock n' roll „Nobody Wants to Die“ (odabran za singl) koji svojim svojim desperadskim ritmom posjeduje sav potencijal dizanja publike na noge, potenciran Buchanonovim vokalom kojeg je rastegao do krajnih granica.
Gore spomenuta kompozitorska sposobnost pisanja dobrih, čak odličnih pjesama najbolje se očituje u prekrasnoj, klasičnoj „Rapture“ koja posjeduje baš impozantan zvuk, te u harmonijski bogatoj „Bright Light“.
Svakako treba napomenuti osebujnu „Bird in the Hand“ za koju je netko napisao da je hibrid Beatlesa i Black Rebel Motorcycle Cluba.
A za sam kraj ostavljam epsku „Darkside“ koju nije potrebno dodatno predstavljati uz napomenu: slušati, slušati, beskonačno slušati.
Teško je kazati da je ovo album mjeseca, no sigurno nije i tako daleko od te ocjene. Nedvojbeno je da ovaj album predstavlja otvoreni poziv na otvorenu vožnju.
Drago mi je da „Divlje korjenje“ nastavlja svoje nezadrživo širenje.
Đorđe Škarica
/
« Feral Roots 
