Recenzije

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Srpanj 2021
Format Albumi
Vrsta Alternative rock / Hard rock / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / Proto-Punk
Dodano Četvrtak, 19 Kolovoz 2021
Žanr Pop-Rock
Length 1:19:03
Broj diskova 2
Edition date Srpanj 2021
Država Europa
Etiketa Sonic Boom
Catalog Number SON 0351
Edition details objavljeno: 5. 7. 2021.; snimano: 1976 in Boston, MA, SAD
Tags Lou Reed Sonic Boom

Review

Nezahvalno je pisati o live albumima kada nisi prisutan na koncertu, jer ne možeš do kraja osjetiti pravu 'vibru', scenu, publiku i ozračje, a nerijetko kvaliteta snimke, posebno onih iz sedamdesetih, ne ispunjava standarde na koje smo danas navikli. Osim toga, treba uzeti u obzir da i veliki glazbenici poput Lou Reeda imaju svojih boljih i slabijih trenutaka.

Ovoga mjeseca objavljen je novi dvostruki vinil Lou Reeda koji je svakako razveselio njegove kolekcionare. Doduše, ovaj materijal nije potpuno nepoznat vjernim pratiteljima njegovih posthumnih izdanja, s obzirom da je koncertni nastup u Bostonu iz 1976. prvi puta objavljen krajem 2017. u sklopu „The Broadcast Collection 1976-1992“, kao početak obimnog CD boxa koji je ukupno sadržavao čak deset kompakt diskova.

Ne znam koliko je potrebno spominjati, ali Lou Reed je bio jedan od osnivača The Velvet Underground, grupe iz druge polovice šezdesetih koja je nastala pod utjecajem Andyja Warhola. U svoje vrijeme baš i nisu osjetili komercijalni uspjeh, ali su bili posebno popularni u umjetničkim krugovima. Zbog sklonosti glazbenom eksperimentiranju (za koje je najzaslužniji bio John Cale), a svakako dijelom i zbog Reedovih kontroverznih tekstova, ostvarili su značajan utjecaj na mnoge kasnije bendove te kasnije stekli i status kultnog benda. Sastavljen od snažnih individualaca koji su pomalo i gušili međusobnu kreativnost, The Velvet Underground se konačno raspao 1971. godine. Otada je Lou Reed gradio svoju solo karijeru koju su, naravno, vječito uspoređivali s onim što je radio u Velvetima.

Ovaj koncert održao je nakon svojih sedam studijskih albuma, a glazbeno je ponajviše osjetan utjecaj upravo sedmog albuma koji se zove „Rock And Roll Heart“. Bio je to prvi album kojega je snimio za novu izdavačku kuću Arista Records nakon što ga je Clive Davis, magnat glazbene industrije, spasio od bankrota. Nije mu to bila bogznakakva ploča, ali je bila prva s novim pristupom: naglašenim saksofonom, rock-glasovirom i Hammondom, te pratećim vokalom koji je na trenutke podsjećao na soul.

Na ovom se koncertnom albumu nalazi čak pola materija sa spomenutog studijskog albuma i jedan je od nastupa kojim je Lou promovirao novo izdanje. Možemo ovdje čuti pjesme "A Sheltered Life", „Ladies Pay“, „Vicious Circle“, „You Wear It So Well“ i „Temporary Thing“. Prvu u ovom nizu, kojom cabaretski i zanimljivo otvara nastup, Lou je snimio kao demo još sa Velvetima. Zgodno je to otvaranje koje poprilično obećava. Nastavlja s pjesmom „The Kids“ o kojoj sam pisao u prikazu njegovog trećeg, konceptualnog albuma „Berlin“ pa se ne želim ponavljati. No, u ovoj živoj izvedbi zamjetno je oduševljenje publike u trenutku nakon što Lou odsvira svoj, ruku na srce, sasvim prosječan gitaristički solo, a mnogo više pozornosti u stvari privlače kvalitetni prijelazi na bubnjevima koje izvodi Michael Suchorsky. I u nastavku će mi njegova ritmička rješenja biti zanimljiva. U „Claim To Fame“ pozornost plijeni saksofon Martyja Fogela, a nakon nje, istim redoslijedom kao na studijskom albumu, slijedi „Vicious Circle“ u kojem Lou s naporom daje maksimum svoje vokalne interpretacije, dok u prvi plan izbija klavijaturist Michael Fonfara.

Druga strana ploče započinje s „Walk On the Wild Side“, vjerojatno najpoznatijom pjesmom Lou Reeda. Svima nam je dobro poznat onaj savršeni aranžman kojega su za album „Transformer“ osmislili Mick Ronson i David Bowie pa nam tim više izvedba na ovom koncertu može zvučati pretrpano i nezgrapno. „Coney Island Baby“ je u ovoj verziji predugačka pa stoga i monotona, no iduća „Rock And Roll Heart“ upravo je fantastična, kao i „Charley's Girl“ koja ritmom nevjerojatno podsjeća na „Walk On the Wild Side“.

Druga ploča započinje s „Kill Your Son“, izvrsnom pjesmom s njegovog „Berlina“. I ovdje se može uživati u izvrsnosti njegovog pratećeg benda. Međutim, u trećoj minuti pjesme Lou kao da počinje svoj bijes iskaljivati na gitari što baš i ne može svatko slušati, a ova drama traje nažalost preko dvije minute. „Satelitte Of Love“ je još jedna prekrasna pjesma s albuma „Transformer“, ali mu vokalno stvarno nije uspjela, jer je pokušavao s glasom stvari koje mu nikako ne idu, a povrh toga gitara mu je ili osjetno raštimana, ili je jednostavno 'skrenuo' u krive akorde.
Sličnu je sudbinu doživjela izvedba „How Do You Think It Feels?“ – erupcija odličnog ritma koja je povukla starog, dobrog Lou Reeda u improvizacije u kojima se pogubio. „You Wear It So Well“, s dominantnim glasovirom Michaela Fonfare, sasvim je ugodan dio ovoga koncerta. I prava je šteta što takvih izvedbi nije bilo više.

Četvrta strana ploče započinje pjesmom „Temporary Thing“. Louova gitara opet je sirova i naporna pa pjesma koja inače sasvim lijepo zatvara studijski album „Rock And Roll Heart“, ovako postaje nemilosrdno mučenje. „Ladies Pay“ nam može pomoći da se oporavimo od pretrpljenog i pripremimo za nove improvizacije starog Velvetovog „hita“ pod naslovom – „Heroin“, kojega su na ovom koncertu sasvim prosječno odsvirali kao bis oduševljenoj publici.

Kao što znamo, koncertni albumi Lou Reeda su uvijek bili kocka. Ima ih odličnih, dobrih, a i oni koji to nisu. I pri tome nije sve u glazbenicima koji ga okružuju, već znatnim dijelom ovisi o njegovom raspoloženju i sklonosti autodestrukciji. Znamo da Lou nikad vokalno nije raspolagao velikim mogućnostima i da je sve pjesme uglavnom izvodio na svoj specifičan, ponajviše narativan način. Njegova snaga je bila u stihovima kojima je nizao slike iz američkog polusvijeta (prostitutke, transvestiti, nasilje na ulici u obitelji i pakao droge) a kasnije se obrušavao i na političare. Nažalost, Lou je u to vrijeme gitaru svirao sam i bila je potpuno u drugom planu, što je također osjetni nedostatak ovoga albuma kojemu prvenstveno nedostaje neki bolji solo gitarist poput Stevea Huntera koji je u onoj kombinaciji s Dickom Wagnerom upriličio dva odlična Reedova live-albuma: „Rock And Roll Animal“ i „Lou Reed Live“.

Sve u svemu, ovoga se puta nažalost radi o jednom lošijem live-izdanju Lou Reeda kojega pojedini briljantni trenutci njegovog pratećeg benda izvlače do prihvatljive osrednjosti. Ako ništa drugo, naziv koncerta je sasvim prikladan. Jer izgleda da i Lou, koliko god inače bio genijalan, u nekim trenutcima zna biti - pravi pravcati davitelj.

Ivan Dukić

Hits 543
Lulu « Lulu Lou Reed Albumi Kronologija

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102 albuma