Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Berlin


Bookmark

Data

Released Srpanj 1973
Format Albumi
Vrsta Hard rock / Rock and roll / Singer-songwriter / Contemporary Pop/Rock / Album Rock / Proto-Punk
Dodano Srijeda, 09 Siječanj 2019
Žanr Rock
Length 49:26
Broj diskova 1
Edition date Srpanj 1973
Država Europe
Etiketa RCA Victor
Catalog Number APL1-0207
Edition details objavljeno: 1.7.1973.; producent: Bob Ezrin; snimljeno u Morgan Studios, London & Record Plant Studios, New York
Tags Bob Ezrin Lou Reed RCA Victor

Review

Treći solo album Loua Reed je izdao tek nekoliko mjeseci nakon uspješnog „Transformera“. Poticaj projektu dao je Bob Ezrin, producent koji je do tada ponajviše surađivao s Aliceom Cooperom, a kasnije je postao poznat po suradnji s Davidom Gilmourom, Pink Floydom, Deep Purpleom i mnogim drugima. Bob je rekao Reedu kako odlično započinje priče o svojim likovima, ali ni jednu nije dovršio priču. Stoga je Lou odlučio napraviti cijeli konceptualni album o Jimu i Caroline, paru iz Berlina koji vode borbu s ovisnošću i međusobnim zlostavljanjem.

Album otvara naslovna kompozicija „Berlin“ koja nas nježno uvodi u priču kako su se Jim i Caroline upoznali. Ova pjesma je ranije snimljena na prvom Reedovom samostalnom albumu (1971.) u izvedbi kompletne rock postave, ali u ovoj inačici ima kraći tekst, a Loua samo prati Allan McMillan na glasoviru. Slijedi „Lady Day“, priča iz Jimove perspektive o Caroline, koja je prolazila pokraj bara i nije se mogla suzdržati već je morala ući unutra i pjevati. Pjesma je moćna, bogato aranžirana s odličnim prijelazima na bubnjevima. Hammond je svirao Steve Winwood, a sintesajzer i bas Gene Martynec. Nakon toga slijedi sjetna „Men of Good Fortune“, s odličnim tekstom koji problematizira neravnopravnost bogatih i siromašnih, te njihove nejednake preduvjete za sreću. Glasovir je svirao velški studijski glazbenika Blue Weaver. Pjesma se djelomično možda i ne uklapa u cijeli koncept albuma, ali je poruka izuzetno snažna i dojmljiva. Bas gitaru svirao je nenadmašni Jack Bruce, poznati basist iz grupe „The Cream“, a bubnjeve Aynsley Dunbar, koji je ranije svirao s Frankom Zappom i Davidom Bowiejem te kasnije s Whitesnakeom.

„Caroline Says I.“ nas ponovo vraća u priču. Iz Jimove perspektive objašnjava nam kako ga je Caroline tretirala „kao igračku“, a „željela je muškarca,ne samo dečka…“. Ponovno je bogato aranžirana pjesma i odlično izvedena. „How Do You Think It Feels?“ opisuje borbu s ovisnošću o speedu, vjerojatno metamfetaminu, što stvara izuzetno brzu ovisnost, a čije su nuspojave akutna depresija, psihotične halucinacije i oštećenje mozga. Pjesma završava odličnim gitarističkim solima Stevea Huntera i Dicka Wagnera.

„Oh Jim“ je pjesma u kojoj se vodi dijalog između Jima i The Waterboya, još jednog mladića, koji vjerojatno predstavlja alter ego dotičnog Jima. U drugom dijelu pjesme Waterboy naglo odgovara. Pjesma je nastala na temelju stare ideje „Velvetovaca“, samo se tada zvala „Oh Gin“. Ponovno dominira odlična gitaristički solo Dicka Wagnera, dok akustičnu gitaru svira sam Lou, kao uostalom i na cijelom albumu.

Album nastavlja pjesma „Caroline Says II.“, skladba koja je također nastala na ranijem predlošku „Velvet Underground“ i nastavlja priču o Caroline koja zaključuje da život mora biti više od ovoga: prijatelji je zovu Aljaska, veza s Jimom se sve više raspada, razbija šakom prozorsko staklo i ne osjeća bol... Aranžerski je savršena: Lou svira akustičnu gitaru, bas pripovijeda svoju priču, bubanj daje lagani ritam, u pozadini su glasovir, gudači i sintesajzeri.

Sljedeća „Kids“ je najemotivnija, najdublja i najdepresivnija pjesma albuma. Zbog prostitucije, drogiranja i neodgovornosti, socijalna služba i državna vlast Carolini je oduzela djecu. A Waterboy, odnosno Jim, umoran je i nezainteresiran za cijelu situaciju. Sjetan i tužan dojam u pjesmi aranžerski naglašavaj duboke bas dionice koje se provlače kroz pjesmu, slide na akustičnoj gitari te neutješni plač djece koja dozivaju majku na kraju pjesme. Pjesmu je inspirirala istinita životna priča Reedove prve supruge Bettye Kronstadt, koju je država odvojila od majke u dobi od pet godina. Ona mu je to kasnije zamjerila tako da će uslijediti i njihov razvod. Naime, u svojoj kasnijoj biografiji Betty navodi da je očekivala da će veza i brak s Lou Reedom biti mnogo više od inspiracije za album. Na kraju pjesme studijski su snimili plač Ezrinove djece.
„The Bed“ je sjetna pjesma o tome kako se Caroline osjećala u istom prostoru nakon svega što je prošla - naizgled ravnodušna, na kraju je ipak počinila samoubojstvo. „Sad Song“ je posljednja pjesma albuma koja pokazuje veliko razočarenje pripovjedača (Jim, Waterboy ili sam Lou?) krivom procjenom neke ženske osobe, vjerojatno same Caroline, te govori kako više „neće gubiti vrijeme“. Ovime je priča zaokružena u cjelinu, te dovedena do ravnodušnosti i apsurda.

Cijeli projekt bio je izrazito ambiciozan, ali nije polučio željene rezultate. Premda je dosegnuo čak 7. mjesto na britanskim top-ljestvicama, kritika je bila podijeljena, prodaja slaba, pa je turneja koju je planirao Bob Ezrin bila otkazana. Lou Reed je često naglašavao kako mu je taj album izuzetno drag i bitan. Godine 2003. časopis „The Rolling Stone“ uvrstio ga je među 500 najvećih albuma svih vremena. Stoga ne čudi da se 2007. godine Lou Reed odlučio na kraću turneju pod istim imenom ovog tad već odavno snimljenog albuma. Koncerti su održani od 17. lipnja do 15. srpnja 2007. u Bruxellesu, Amsterdamu, Parisu, Dusseldorfu, Berlinu, Manchesteru, Londonu, Lyonu, Rimu, Arezzu, Milanu, Torinu, Cremoni i Cagliariju). Izvodio se cijeli album uživo kao rock simfonija s bendom koji je brojio čak 30 članova i 12-članim zborom. Sve je to zabilježenu na filmu Juliana Schnabela „Berlin: Live at St. Ann's Warehouse“ (2008.) i cd-u, o kojemu možete čitati na stranicama našega portala.

Nakon izdavanja live verzije istoga albuma, Lou je konačno doživio priznanje za svoje izvorno djelo, ali tek 35 godina nakon što ga je stvorio. Ono što je najbitnije, koncertno oživljavanje izvornika iz 1973. godine, mnoge je vratilo na preslušavanje starog albuma, koji je svih ovih godina bio nepotrebno zapostavljen samo zato jer je bio daleko ispred svoga vremena.

Ivan Dukić

Hits 871
Transformer « Transformer Lou Reed Albumi Kronologija Rock 'n' Roll Animal » Rock 'n' Roll Animal

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42