Review
Putovanje do sebe i natrag, kao na početku kakvog patetičnog traktata stoji naslov omanjeg teksta kojeg je najgorljivija promicateljica fada u Hrvatskoj ispisala na ovitku svoga novog albuma. Albuma na kojem je dugo radila i vjerojatno ga još duže sanjala i osmišljavala. Albuma koji se u našu uglavnom tužnu diskografsku svakodnevicu ušuljao gotovo neprimjetno. Kao Doc Holliday možda, tiho, da uđe u – legendu. "Voyage" uistinu, ne samo tekstom kojim ga je Jelena Radan popratila, već i cjelokupnom formom i idejom tog osobnog i transosobnog putovanja, na prvu priziva prvenstveno akvarele patetike i nedokuhanih glazbeno-lirskih receptura, ali sada sam dužan odaslati iskrenu ispriku i priznanje vlastite površnosti: "Voyage", odnosno, to Jelenino putovanje do sebe same i natrag, njezinim riječima, od Klanjca i Hrvaca portugalskim zrakom preko poviješću natopljenih mozaika do škotskih i francuskih polja, voćnjaka i livada te natrag do bar za notu bogatije Hrvatske, najpotpunije je i najimpresivnije ostvarenje ovogodišnje domaće glazbene produkcije!
Draga Jelena, nije mi nikada baš sjeo onaj tvoj već davni hit o letenju do sunca i još od tada naovamo doživljavao sam te – prilično snobovski – kao estradno biće tamo negdje na margini one festivalsko-zabavnjačke familije što množi potomstvo umjetnom oplodnjom, incestom i preljubom. Čuo sam negdje usput da si odlučila prigrabiti fado kao izričaj svoga saudadea, ali to je bila tek informacija, naravno, nedovoljna da preispitam svoje kriterije koji očito ipak nisu doživjeli dovoljno lekcija i evolucija. Ne vjerujem, međutim, u slučajnosti – ovaj sam CD sâm odabrao za preslušavanje i analizu, bez očitog razloga, bez iluzija o ičem posebnom i bez ikakve nade da će to tvoje putovanje na nekoliko jezika odvesti ikamo dalje od blatnjavog dvorišta. Evo, od tada već danima slušam tih tvojih deset pjesama te prepjeve četiriju od njih na druge jezike i odgađam pisanje o njima. Ne zato što nemam što za pisati, ne zato što su utisci blijedi niti zato što imam pametnijega posla za ovih nekoliko prstiju što ih koristim za tipkanje – ponizno priznajem da je tako bilo zato što mi se činilo da bih svojim riječima mogao pokvariti ili banalizirati čaroliju što ju je glazbeno putovanje tebe i tvojih suradnika uobličilo s naizgled takvom lakoćom. Nisam siguran da to ni sada ne uspijevam izbjeći, ali i previše kasnim da smijem priuštiti čekanje takvoga Godota...
Odavno ne živim u snovima o hrvatskoj rock-sceni kao jedinom mogućem izvorištu spasenja moderne nam glazbene baštine, ali negdje putem sam i odustao od potrebe da tražim bilo čije renesanse, pa čak i male vatromete. Neka prolazi pokraj mene, kao da sam posve nekonstruktivno zaključio, što je dragulje poput Mika Male učinilo još blistavijima... A sada – "Voyage" je miljama daleko od konfekcije bilo kojih žanrovskih prefiksa. "Voyage" je miljama daleko od odavno do nepodnošljivosti zgrijanog Hladnog piva, kao i od svih snova "urbane gerile". "Voyage" je miljama daleko od kuće, ali prisutan u bilo kojem zamislivom krajoliku. Jer, Jelenin novi album festival je za sebe, demonstracija lakoće glazbene poetike, lakoće stvaranja i prenošenja najtanjih emocija i njihovih tonaliteta. "Voyage" uistinu jest putovanje – putovanje glasom, riječju i notama, putovanje onih koji su mu ispisivali rutu i dinamiku, ali i svih nas koji smo mu posudili uši i bar malo pažnje.
Taj naslov "na stranjskom" kao ni prepjevi ili pjesme kojih i nema u hrvatskoj verziji uopće ne sugeriraju tržišne pretenzije. Jezik je tu dio glasa, tog Jeleninog najljepšeg instrumenta, kao ključnog elementa orkestra uštimanog da hvata i evocira pejzaže što pak utjelovljuju osjećaje i, kako Jelena sama kaže u onom svom već spomenutom tekstu, susrete. I jezik, svaki od zastupljenih tu, dio je melodije, boje zvuka, dekora za te susrete svjetova sa svih razina percepcije. I Meritas, koje su skladale gotovo svu glazbu, i Aljoša Šerić, i Cinkuši, i Goran Bošković i svi ostali suradnici glatko su uklopljeni dijelovi fascinantno višebojnog i višeslojnog mozaika, toliko suptilno uklopljeni i zaposleni da se čini da je sve kliknulo od prve, jasno, bistro i lako. I te razglednice koje se mogu naći u džepiću ovitka, kao divni, mali suveniri s putovanja... I sama Jelena koja poput dobroga duha lebdi nad cijelim "paket aranžmanom"... I... pa pjesme, jednostavno predivne pjesme. Pop-pjesme. Hrvatski fado, saudade-folklor, male svetkovine lakih nota. Ma jednostavno – pjesme.
"Pošalji mi sunca, dobrih vijesti, ovdje zebem; već je previše mraka, svi su bijesni, šalji mi sebe", dopire glas s albuma koji kao da sve to uistinu realizira. Zato i ne samo zato teško da ćete naći nešto bolje među novitetima iz domaće glazbene radinosti. Daleko od patetike onoliko koliko će nas slušatelje odvesti u patetiku. Slušajte, osluhnite pažljivije: "Pošalji sedefne školjke, morske vile, južne zvijezde, neka jata planktona mjesto kometa nebom jezde..." I ne obazirite se na same riječi koliko na njihovu boju, na tihi sklad tonova. Jelena, hvala ti i sretno! A ti ćeš već zahvaliti još koji put onima koji su ti na putovanju pravili društvo.
Toni Matošin
