Review
Cameronu Croweu ovo nije prvi film koji se bavi zadnjim važnim američkim pop-kulturnim fenomenom. Po Seattleu u Saveznoj državi Washington, gdje se doselio negdje `85, prčkao je još kroz Singles, film o ljudima u srednjim dvadesetima s problemima tinejdžera. Za priču iz 2011. nije toliko bitan film koliko soundtrack kroz koji su prošli koji će obilježiti grandžolike devedesete: i Alice in Chains i Smashing Pumpkins i Soundgarden i Screaming Trees i Mudhoney. Tu je i Mother Love Bone, bend s lošom frontman karmom te Pearl Jam jedini koji su te devedesete, uz Mudhoney, preživjeli u kontinuitetu.
Crowe priču o legitimnim nasljednicima Grateful Dead ili Phish počinje pričati kroz Mother Love Bone i Andrewovo predoziranje par dana ranije izlaska prve ploče te set događaja koji je to predoziranje pokrenulo: snimanje posvete kroz Temple of The Dog album i traženje novog vokala za Stone Gossardov i Jeff Amentov novi bend.
Koga su našli – znaš. Što je slijedilo – i to znaš.
Jučer je Zagreb bio dio simultane svjetske premijere filma koji slavi dvadeseti rođendan svačije najomiljenije preživjele grunge grupe i Movieplex u Zagrebu je bio rasprodan makar se projiciralo u dvije dvorane istovremeno.
Crowe se u filmu prvih sat vremena bavi razdobljem do izlaska Vs. u jesen 1993., a u ostalih 60-ak minuta ostatkom karijere. Ima tu lijepih trenutaka poput Vedderovog dvokoraka s Kurtom Donaldom Cobainom 1992. na dodjeli MTV Video Music Awards ili kada Ed priča o ocu[1] koji je također bio glazbenik ili kada Cameron ponovo pokazuje Edu prvi demo s njegovim brojem telefona u San Diegu iz 1990. Crowe tada zajebantski kaže da će okrenuti telefon i pričati s mladim Edovim nasljednikom na tom fiksnom priključku, a ovaj ga pogleda i polako kaže: Rekao bi mu da pazi što radi. Čuje mu se u glasu to što govori ne govori bez veze.
Ima i sekvenca kad Stone u podrumu nađe grammy te isječci sa kongresnog saslušanja oko Ticketmastera i njihovih 30% nameta na cijenu karte koje je više ličilo na meet & greet druženje nego na službeno očitovanje.
Od perioda poslije Versus na ovamo možeš vidjeti emocije na licima kada se priča o Roskildeu 2000. godine ili kada Ed pokazuje s kime od svojih heroja se upoznao ili slikao kao i kada Jeff putuje u Havre, Savezna država Montana gdje je rođen i gdje je vrhunac življenja bilo kada ti ujak na gramofonu pusti Santanu.
Začudno puno materijala je uzeto s petokoncertne turneje po Italiji 2006. koja je izašla godinu kasnije kao Immagine in Cornice makar je kroz Croweove ruke prešlo oko 1200 sati neobjavljenog sirovog materijala i skoro 24 sata namjenski snimljenih intervjua baš za dokumentarac poput Edove skevence kod logorske vatre danas koja je kontrast sličnoj takvoj crno bijeloj snimci mladog Veddera negdje iz 1992. oko vremena kada je Black trebala postati singl.
Zanimljivo je da nitko iz Alice in Chains niti bivše Nirvane, a niti bivših-bivših Green River nije intervjuiran za film. Novoselic bi sigurno pričao, nije da sada ima nešto pametno za raditi kada mu je karijera političkog komentatora propala.
Kao slavljenički dokumentarni film Pearl Jam Twenty isporučuje sve što obećava, ali kao analitički film o genezi i razvoju grunge eksplozije ipak podbacuje jer ti su dijelovi ispričani isprekidano i površno. Vjerojatno se nešto pozadinskog konteksta priča u PJ20 kao knjizi koja je također jučer izašla.
Antonio Hadrović
[1] Onom kojeg nije znao i za kojeg mu je mama rekla tek kasnije da mu je tata, a ne prijatelj obitelji. Ovaj clusterfuck u Edwardovoj glavi direktno je kriv za Momma-Son kasetu (sa Alive, Once i Footsteps) koju je dotični poslao Stoneu u Seattle i koji mu je donio posao koji radi dan-danas.
« Immagine in Cornice 
