Recenzije
A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Closure/Continuation


Bookmark

Data

Released Lipanj 2022
Format Albumi
Vrsta Art Rock / Post-rock / Alternative/Indie Rock
Dodano Srijeda, 29 Lipanj 2022
Žanr Pop-Rock
Length 48:01
Broj diskova 1
Edition date Lipanj 2022
Država Europa
Etiketa Music For Nations / Sony Music
Catalog Number 19439956902
Edition details objavljeno: 24.6.2022.; producent: Porcupine Tree; snimano: 2011. - rujan 2021. - AIR Lyndhurst (London)
Tags Sony Music Porcupine Tree Music For Nations

Review

Dvije su osnovne komponente koje bend trebaju izbaviti iz sivila prosjećnosti i potencijalno ga učiniti velikim. Kompozitorska originalnost/lucidnost i sviralačka izvrsnost. Za prvo je zadužen kompozitorski mastermind Steven Wilson, dok su instrumentalnu zavjesu stvarali Gavin Harrison (bubnjevi); Richard Barbieri (klavijature) i Colin Edwin (bas) kojeg nema na ovom albumu, a kojeg uspješno mijenja Wilson. Sve te odlike pripadaju bendu Porcupine Tree, jednom od reprezentativnih perjanica britanske prog/rock/psihodelične scene.

Apsolutno je blasfemično postaviti jednažbu: Porcupine Tree = Steven Wilson iz jednostavnog razloga što bez gore navedenog dvojca/trojca njihov zvuk nikada ne bi bio tako hipnotički prepoznatljiv.

Ovo im je 11 po redu album nakon uratka „The Incident“ iz 2009 godine. Osobno, ovo mi je jedan od najisčekivanijih povrataka. Obzirom na pilot singlove kojima se nagovješćuje novi album realna pretpostavka je da novi Wilson/Harrison/Barbieri bukvar mora biti od armije njihovih fanova, kao i kritike, željno očekivan i znakovit povratak iz „mrtvih“. Očekivanja objektivno počivaju na njihovom minulom radu prepunom nezaboravnih, rekao bih i antologijskih trenutaka. Dovoljno je poslušati veličanstveni triptih „Anesthetize” u kojem su sažete sve muze ovog svijeta; zatim pjesma koja širi glazbene vidike, Floydovski obojana, raskošno/prpošna „Arriving Somewhere But Not Here”; pastoralna „Lazarus” kao iskonsko posljednje sklonište; „The Sound of Muzak“, pravi koncertni killer; „King Ghost”, reprezentativan, školski primjer elektronskog minimalizma sa Wilsonovog samostalnog albuma „The Future Bites”. U arhikteturi Wilsonovih pjesama kao da je sudjelovao sam Antoni Gaudi, uvijek je neočekivana, nepredvidljiva i uzbudljiva.

Istina, javljaju su se i neke relativno opravdane sumnje, hoće li novi materijal biti ponavljanje slavne prošlosti koje se uvijek treba rado sjetiti (od čega se nadobudnoj kritici diže kosa na glavi), ili će biti razapet između iste i Wilsonove solo karijere koja je na momente bila dijametralno suprotna u odnosu na rad benda, ili će prevladati neutaživa, ponekad promašena želja za istraživanjem novog, želja za boravkom u glazbenoj sadašnjosti. Ono što je sigurno, neoboriva je činjenica da je Wilson kompozitor koji nikada neće lagano zagrebati po glazbenoj površini. On tome pristupa baš rudarski, na svijetlo dana iz svake kompozicije pomnim odabirom opcija izvalači uvijek najbolje.

Kako sam Wilson kaže: „Nismo se okupili zbog novca ili zato što nam se solo karijere urušavaju. Mislili smo da bi naše okupljanje moglo biti zabavno, a usto imamo i dobar materijal. Sam naslov albuma je indikativan, nismo sigurni je li ovo završetak našeg druženja ili nastavak naše zajedničke karijere. Ako je završetak, onda je ovaj album sretno rješenje“.

Album ipak nije projekt samo jednog autora (čitaj Wilsona), zajednički je i ravnopravan to doprinos i glazbeni identitet ostala dva „mušketira“. Slobodno mogu kazati da se esencija benda ipak vrti oko Wilsona, slojevitog kompozitora koji nikada neće kazati: „Probao sam i znam da to mogu“. Glad za glazbenim stvaranjem nije u njegovom slučaju jedan od jahača apokalipse.

Iskreno priznajem da su mi glazbeni radari opasno zakazali u valoriziranju i otkrivanju ovog benda iz faze njihove zrelosti, stoga sam zahvalan što mi se pruža prilika recenzirati njihov novi uradak. U listopadu nastupaju u Gasometru (Beč), stoga imam sasvim opravdan, iskupljujući zadatak biti na tom mjestu „zločina“ i vjerojatno prisustvovati jednom od onih koncerta koji se ne zaboravljaju tako lako.

Pilot singl, troslojna, harmonički kompeksna „neman“, sonična bomba zvana „Harridan“ (može se prevesti i kao vještica) izdan je gotovo godinu dana ranije u odnosu na izlazak albuma, kao dokaz da su Wilson, Harrison i Barbieri iz svog pomalo zaboravljenog glazbenog podruma iznjeli dobro očuvani, gotovo vrhunski nektar/zabavu. Mišljenja sam da se „Harridan“ s lakoćom može svrstati u prvu ligu njihovih najboljih pjesama, još jedno je to očitovanje njihove poslovične dinamike i razgranate mašte, odlična „udica“ na koju se s lakoćom zakačiš u očekivanju ostatka materijala. Idealan je to poligon za iskazivanje sviralačkih mogućnosti vrsnih glazbenika.

Harrisonovo bubnjanje posebna je provjerena priča koja je u ovoj pjesmi, odmosno na cijelom albumu i dalje poprimila jedinstvenu kombinaciju preciznosti i gromovitog, uvijek inspirativnog, nikada ponavljajućeg propulzivnog udaranja. I neću pogriješiti ako ga stavim uz bok Keith Moonu i John Bonhamu. Barbieri je prepoznat kao vrlo umješan graditelj zvučnih krajobraza, njegove klavijature mješaju su u neprestanim izmjenama pastoralnih i dramskih nota ubrizgavajući u novostvoreno glazbeno tkivo svježu i neophodnu količinu njemu svojstvenih začina, a kristalno čist zvuk Wilsonove gitare kroz nestandardni solo dobio je opet svojih 5 minuta slave.

Inače, Gavin Harrison je svoje umijeće urbi et orbi dijelio sviranjem u King Crimsonu. A za Barbierija Wilson kaže sljedeće: „On je najbolji kreator, ponekad levitirajućih, zvučnih panorama nakon Brian Enoa“.

„Herd Culling“ logičan je nastavak „Harridana“, pravi glazbeni vatromet građen na kontrastima, rezistentan na vrijeme i trendove, prava eksterna kohezija PT koja se iz prvotnog zanimljivog riffa pretvara u bjesomućnu zvijer koja neprestano vreba na sva osjetila slušatelja. Sa odličnim aranžmanom i bogatim doprinosom svih instrumenata „Herd Culling“ u svojih 7 i kusur minuta (pilot singl je bio skoro upola kraći) počiva na „konzervativnoj“ podlozi, te je sažeo sve elemente pjesme koja se sluša u začaranom krugu i koja budi iskrenu znatiželju za otkrivanjem onoga što se nalazi iza sljedeće „okuke“. „Liar“ vrišti Steven Wilson iz petnih žila u klinču s ubojitim riffom, dok bend svira kao da im životi ovise o tome u ovoj pozitivno agresivnoj eksploziji zvukova.

„Of The New Day“ nosi potrebno smirenje uz prekrasnu melodiju i visoki standard komponiranja i aranžiranja kojom dominira Wilsonov sugestivan vokal, a koja me osobno podsjeća na najzrelije trenutke tandema Lennon-McCartney. Klavijaturski minimalizam naprosto širi spektar predivnih harmonija otvarajući vrata žešćim trenucima tipičnim za rad ovog izvanrednog benda koji uvijek pametno, s ukusom u neprestanoj kolaboraciji instrumenata izmjenjuju tišinu i buku, mirnoću i žestinu - klasični bianco/scuro efekt.

Na tom tragu je i „Dignity“ pjesma koja vam se samo naizgled čini poznata od ranije, no varate se , rasna je to još jedna raskošno aranžirana balada sa prepoznatljivim Wilsonovim potpisom. Sjajna melodija, sugestivni vokal, ponekad sa rajskom klavijaturskom atmosferom i pametno umetnutom akustičnom gitarom, koju očekivano nadopunjuje električna u nadahnutim akordima i solaži čini ovu pjesmu zaista vrijednom pažnje. Iskreno, ovo mi je apsolutni favorit uz gore navedene „Harridan“ i „Herd Culling“.

Izlazak iz njihove zone komfora donosi jedan kompromis/izuzetak u odnosu na ostatak materijala, a koji se očituje u pjesmi „Walk the Plank“ koja je slobodno mogla biti zamjenjena sa jednom od bonus pjesama, naprimjer „Love in the Past Tense“.
Album ima „regularnih“ 7 pjesama dok su kao bonus na deluxe izdanju zastupljene još: „Population Three“, „Never Have“ i „Love in the Past Tense“.

Dugometražna, završna „Chimera's Wreck“ u svojim početnim akustičnim minutama podsjeća na uspješni križanac King Crimsona i Genesisa (“Cinema Show“) iz njihovih najboljih dana. Iskreno, ovo je evokacija 70-tih uz napomenu da joj ipak nedostaje final touch koji bi je s lakoćom uvrstio u listu njihovih nezaboravnih. Sve je fino posloženo, aranžirano, no ipak odaje dojam sklepanosti više fragmenata, upravo kao što je i sama Himera bila prikazana u mitologiji: sprijeda lav, straga zmaj, a u sredini koza.

Neosporno je za ovaj bend da uvijek ima svoj identitet i dignitet, zanimljive priče i nadasve neutaživu glad za izvanrednom svirkom. PT nije bend koji zna svirati dva-tri akorda, niti zna stvarati buku koja je sama sebi svrha, nije im potrebno niti nastrano oblačenje u cilju pridobijanja slušatelja, njihova slojevita glazba superiorno zamjenjuje sve to.

Što kazati kao epilog?

Ako prihvatimo tezu da je glazbeno sjeme budućnosti posijano u prošlosti, onda ovaj album za PT predstavlja kombinaciju izlaska iz uvijek enigmatične progresivne sjene prošlosti pomješane sa željom da se nauči i prezentira nešto novo kroz odličnu produkciju i još uvjerljiviju egzekuciju. Istovremeno sam siguran da će ovaj album s prezirnom lakoćom popljuvati obožavatelji nekih novih glazbenih idola već ustoličenih za „kraljeve“ rocka. Uostalom o ukusima se ne raspravlja.

Đorđe Škarica

Hits 1253
In Absentia « In Absentia Porcupine Tree Albumi Kronologija Closure / Continuation.Live. Amsterdam 07/11/22 » Closure / Continuation.Live. Amsterdam 07/11/22

Posljednje predstavljeni jazz albumi

Posljednja 102

Izvještaji



freekind. nastupile u Vintage Industrial Baru


Depeche Mode emotivno i snažno u Budimpešti


Galerija fotografija: Billie Joan, Boebeck i I Love You Honey Bunny


Đubrivo + Iron Kingdom


KODO bubnjari protutnjali Lisinskim


Održano treće izdanje "Vintage Rock Sessionsa"


Rijeke pravde: Jura & Film u Tvornici


Večer u Tvornici kulture uz “The Quarantinos”


Riblja čorba u sportskoj dvorani Brežice


Ida Prester u Tvornici


CHUI u Vintage Industrialu


Dvostruko glazbeno slavlje


Taake supp. Nordjevel i Theotoxin - Crnometalni Dan očeva


Peperton Fest u Močvari najavio neke nove početke


Psytrance spektakl u Željezničaru


Ante Jeličić Quintet nastupio u Providurovoj Palači u Zadru


Večer fada u Hrvatskom domu u Splitu


Mašinko + nabod! i IDEM u Tvornici Kulture - trijumf punka


Pocket Palma i Jymenik nastupili u Tvornici Kulture


Galerija fotografija: Sjena & Zerc u Križevcima