Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Svi 2013
Format Albumi
Vrsta Indie rock / Pop rock
Dodano Utorak, 14 Svi 2019
Žanr Rock
Length 44:27
Broj diskova 1
Edition date Svi 2013
Država Hrvatska
Etiketa Dan Mrak
Edition details Datum objave: 31. svibnja 2013.
Tags Pips chips & videoclips

Review

Možemo romantizirati pa reći kako su došli u okviru malog pokreta otpora bujajućem pseudonarodnom "preporodu" devedesetih, postavši dio jedne kratke i nevelike, ali sadržajne i nezaobilazne glazbene priče. Postavimo stvari tako, jer još uvijek (i to vjerojatno neće ni prestati) tu drugu polovicu devedesetih gledam kroz vizuru nostalgije, kroz fakultetske ispite, studentsku menzu i dobre provode. Postavimo stvari tako i nećemo biti daleko od gole, hladne istine. Majke su s prva dva albuma otvorili novo poglavlje rock-antologije u Hrvata i sebe upisali direktno u legendu, a za njima su došli i oni koji su svoju pjesmaricu poželjeli prilagoditi podjednako svojim afinitetima i globalnom (čitaj: zapadnjačkom) glazbenom trenutku. Urban je ugasio zahuktale Laufer samo da bi lansirao dva vrhunska albuma, od kojih će drugi – "Žena dijete" – za ovu scenu učiniti više nego cijeli opusi TBF-a, Hladnoga piva i bratije pa i svih prljavih valjaka i parnih kazališta zajedno. Majke su nastavile grebati sve dok nisu izgrebali sebe same, a Pips Chips & Videoclips su – da dođemo konačno i do njih – podšišali nokte i krenuli otvorenih ruku po Ripperovu viziju britpopa u Hrvatskoj. Od "Razuma i bezumlja" Majki preko Urbanovog "Žena dijete" do "Boga" kakvog su skladali i otpjevali Pipsi izdogađala se jedna mala povijest, jedna mala priča turbulentnoga vremena, priča čije zadnje odjeke upravo dobivamo na pladnju.

U međuvremenu, izmigoljili smo iz tih devedesetih oprašenih ratom, prodanim domoljubljima, lažljivim nacionalizmima, inflacijom narodskog kiča i sveobuhvatne korupcije te konstrukcijama i dekonstrukcijama novih i starih mitova i legendi. Nestali su s vlasti i ti toliko omraženi (nazovi) desničari samo da bi oni s lijeve strane lepeze zavukli društvo u još dublju moralnu i duhovnu krizu, bez ikakvih naznaka naplaćivanja računa i ekonomskog oporavka, toliko izraženo da danas sa sve većom dozom nostalgije gledamo na te iste "crne" devedesete. Bare je raspustio pa opet oformio Majke da bi se upustio u sve teatralnije i tragikomičnije prodavanje magle pod kulisom opjevavanja vlastitih životnih tragedija i ikonografije uobičajeno jeftine bezbožne vizije Krista; Urban se toliko zaljubio u sebe i svoj lik da je postao i vlastiti najgorljiviji fan; Hladno pivo, koji su prvijencem nešto i obećali, pretenciozno su se zagubili u svim zamislivim zamkama mainstreama te u sladunjavim političkim korektnostima uslijed manjka istinski kritičke (samo)svijesti; Let 3, koji su zajedno s Majkama i Lauferom zabljesnuli vrlo dobrim albumima početkom desetljeća, pretvarali su se u sve tužniji cirkus, odnosno, paradu samodopadnosti čija tobožnja provokacija postoji samo radi sebe same… A Dudo Ripper i njegovi Pipsi… Oni su dovršili svoju evoluciju u čisto autorski projekt svoga frontmena i opstali po svojim pravilima, gotovo izvan vremena.

Ako je "Shimpoo Pimpoo" bilo pipanje terena u raskoraku od uglazbljenja djetinjih maštarija do pankerske poetike i žestine, "Dernjava" je bila nulta epizoda blistave najntiz-miniserije: "Fred Astaire" i "Bog" zlatni su naslovi hrvatske rock-antologije, najhrvatskija verzija britpopa ostvariva bez začina ironije ili parodije. Zatim su uz pomoć velikog Davea Fridmanna otkrili The Flaming Lips i Mercury Rev, Ripper se počeo više okretati nutrini, zajedno sa svojom suprugom Yayom te su svi zajedno snimili jedno od najzanimljivijih djela novije hrvatske glazbe, hermetično "Drveće i rijeke", a potom otpratili one iste Flaming Lipse i u ona područja gdje su isti utekli od sebe samih, snimivši na tom putu isprazne "Pjesme za gladijatore". I još dodatno usporili… da bi opstali.

"Walt" nam dolazi u vrijeme kad smo već pomalo i zaboravili na njih, kad je malo tko više očekivao nešto novo a značajno iz Ripperove radionice, u doba pokleknuća idealizama i rijetko tako nezahvalne pozornice za efikasan umjetnički stav. Dubravko Ivaniš je danas mnogo manje Ripper, a mnogo više muž i otac, vječni wanna be intelektualac u najboljim godinama, jednako podatan za prijezir onih koji ne mogu progutati njegovu nerijetko snobovsku pozu i uvažavanje onih koji u njegovu razigranom rječniku i ambicioznom notnom pismu nalaze dovoljno pouzdanog komentatora, ako već ne i gurua, što je on sam, pomalo pozerski, odbijao kroz stihove još s "Freda Astairea". "Walt" je, nakon ne osobito uspješnog i s razlogom zanemarenog izleta u svemir s "Gladijatorima" i Yoshimi… pardon, Zdenkom, njegovo novo pospremanje: kao što je "Dernjava" bila artikulacija, odnosno, začetak jedne misije, tako je i "Walt" nešto poput realizirane odluke. Odluke da se snimi kolekcija modernih pop pjesama. Naravno, ovo "pop" ne podrazumijeva uobičajene ovoscenske bastarde zabavne i pop glazbe, već čisti – ajde, da upotrijebimo i tu ofucanu riječ – urbani glazbeni iskaz postavljen u svoje vrijeme i u svoj uzrast, čvrsto postavljen u svoje rokerske korijene, zdravo svjestan svoje sadašnjosti i pripadnosti te pogledom okrenut uvijek izazovnoj budućnosti. Što je još "Walt", osim osobno ime čuvenog američkog meštra od crtića?

Trude se naši rock-kritičari biti što glasniji i konkretniji u hvalospjevima, što je i opravdano budući da sve slabije vodu drže patroniziranja Hladnoga piva koje nema dubinu ni težinu ni širinu ili TBF-a koji su sve očitiji čisti populizam prošaran autorskim manjkavostima ili pak Majki koji se trude ali ne mogu i da hoće probiti današnje Baretove realne domete. A treba naći mesije tzv. urbane scene, treba naći neko novo remek-djelo nekog "pouzdanog igrača". "Walt" to ipak nije, a svojom sadržinom čak kao da to ni ne želi. Pazareći tamo gdje su zdravo sjemenje posijali najslavniji albumi benda te šireći nadahnuće sve do Beatlesa, novi album Pipsa tek je dobrodošla kolekcijica suvremene rock, odnosno, pop glazbe, skockana u vinilnu minutažu i sastavljena od jednostavnih, lakoprohodnih pjesama lišenih mnogo pametovanja nalik onima iz vremena "Freda Astairea" te oslobođenih hermetičnosti "Drveća i rijeka" i pretencioznosti "Pjesama za gladijatore". Kažem "tek" i koristim deminutiv jer "Waltovih" deset pjesama nemaju štofa da budu ili da znače išta više od zbirke dobrih pjesama, odnosno, da sačinjavaju jedan zdrav i dobrodošao album koji će možda imati kakav superioran nastavak, baš kao što je to svojedobno dobila "Dernjava".

Ripper će još tu i tamo zapjevati svisoka, čisto da se zna da su se vremena možda mijenjala, ali on i ne toliko, i tada će biti najprpošniji, a glazba sintetizirana, kao u uvodnoj "Kratka povijest" ili u "Mogu ti reć". No, Pipsi se i dalje odvajaju – bar u doslovnijem tumačenju – od hrvatske stvarnosti, progovarajući o njoj kroz sve manje materijalne pokazatelje i rječnikom koji teži čak duhovnom. Daleko od toga da "Walta" možemo opisati kroz epizode nekih glasovitijih kolega: niti je, kao Cohenu "Various Positions", posrijedi otkrivanje poniznosti, niti je, kao "The Boatman's Call" Caveu, iskaz vjere, a niti, kao Dylanu "Slow Train Coming", prihvaćanje ponuđene ruke s Neba, ali u bliskim koordinatama zaziva Ljubav kao najpouzdaniji put u bolje, kvalitetnije sutra. Pjeva nam tu i supruga Yaya u odličnoj, gitarski nabrijanoj i puhačima podebljanoj "Trubač", što se pokazalo mnogo boljom varijantom od možda više očekivanog dueta sa suprugom, ali će možda ipak najupečatljiviji dijelovi albuma biti oni gdje je ravnatelj orkestra otišao najdublje u osobno, najizravnije u krajolike intime, kao što je to slučaj sa "Sa mnom tebi je zima", završnoj baladi "Plivač" i fenomenalnom singlu "Htio bi da me voliš", koja kao da je došla izravno s neke alternativne verzije "Boga". Što ipak ne znači da "Bi li ili ne bi" ili "Dok smo hodali po zemlji" nisu jako dobre rock-pjesme po mjeri novoga milenija…

Da, imamo dobar, dosta dobar album, novi album Pips Chips & Videoclips, koji samim tim činjeničnim stanjem zaslužuje tretman bar sedam puta bolji od novih naslova Parnoga valjka ili Prljavoga kazališta. Dođe nešto poput, ako ćemo povući opet tu već davnu usporedbu s Radiohead, "In Rainbows" – zaokret prema jednostavnosti, a usmjeren naprijed i bez pretenzija da bude više od zbirke pjesama. I taman je toliko blizu stupnja koji priziva svetkovine da se svi skupa nadamo da stanka do sljedećega albuma neće biti ovoliko duga kao ova upravo završena. Taman toliko upečatljiv da Ivaniša i društvo sve manje vidimo kao dobrodošle odjeke jednog sve manje jasno uokvirenog doba, a sve više kao naprosto dobar i značajan, nužno prisutan bend ili projekt ili u što god se pretvori ova autorska koncepcija.

 

Toni Matošin

Hits 67
Pjesme za gladijatore « Pjesme za gladijatore Pips, Chips & Videoclips Albumi Kronologija

Posljednje recenzirano - Jazz