Review
Znam da će zvučati preosobno, pa možda i isključivo, ali isto tako znam da će se mnogi i složiti – bila je privilegija i zadovoljstvo odrastati uz Nirvanu! Mali rock-bend sa sjeverozapada SAD koji je izbrisao barijere između komercijalnog i alternativnog, pomevši u svom glasnom trenutku sve što se dalo naći na putu i definirajući cijelo jedno desetljeće, u svojih tek nekoliko godina postojanja postao je naočigled pristaša, protivnika i svih onih između jedan od najvećih i najznačajnijih imena u cjelokupnoj rock-povijesti. I ne samo to, već istinski glas, krik i vapaj cijele jedne generacije putem blistavog niza nezaboravnih pop pjesama u tvrdoukoričenom rock-formatu i albuma kojih se ni danas neće posramiti nijedan od tada već poodrasli obožavatelj s početka tih famoznih devedesetih.
Ostavština se Nirvane od samoubojstva Kurta Cobaina naovamo poprilično dostojanstveno i smišljeno češljala i unovčavala. Prisjetimo se: sve je počelo nezaboravnim "Unplugged in New York" koji je revitalizirao MTV-jev "ištekani" show i postao više nego upečatljiv epitaf, nastavilo se s koncertnim "From the Muddy Banks of the Wishkah" koji je okupio neke od najboljih Nirvaninih živih snimki, te, naposlijetku, prilično logičnim kompilacijama najznačajnijih i raritetnih snimaka. Sve redom jako kvalitetni i nezaobilazni diskografski i diskofilski primjerci kojima je nedostajalo upravo ono što mi je postalo povod za pisanje ovih redaka. Nirvanin headlinerski nastup na Reading festivalu 30. kolovoza 1992. postao je legendarnim još za Cobainova života, uhvativši bend na vrhuncu energičnog praska, točno između raznobojne raskoši epohalnog albuma "Nevermind" i sunovrata u psiho-fizički ponor na ništa manje epohalnom "In Utero".
U furioznih koliko i lepršavih gotovo sat i pol, Nirvana je te večeri dala dušu i tijelo, ostavivši ih na pozornici poput razigranih lutki iz izloga. Nanizavši sve što se u tom trenutku nanizati dalo, nastup na Readingu esencijalan je presjek karijere do albuma "In Utero" (iako su se na set listi već našle tri pjesme i s tog, tada tek predstojećeg studijskog rada). Tek za potvrdu, tu je gotovo kompletan "Nevermind" (nedostaje samo zaključna, gotovo pa "akoncertna" "Something in the Way"), dok su prvijenac "Bleach" i kompilacija nealbumskih pjesama "Incesticide" zastupljeni s najupečatljivijim pjesmama, bez propusta, bez greške.
Ono što je još specifično za ovo izdanje, odnosno, nastup, pozitivna je energija kojom je Nirvana tada isijavala, te izražen smisao za humor i rock 'n' roll zabavu. Jer, treba li podsjetiti, brzo nakon toga, sve se počelo kotrljati prema dnu (izuzmemo li kvalitetu same glazbe). Reading se dogodio samo dvanaest dana nakon rođenja Kurtove kćerke Frances Bean, iz friškog braka s "ozloglašenom" Courtney Love, tada još lidericom solidnog benda Hole. Podsjetnik na to je uvod u – tada upravo izašlu "ispod čekića" – pjesmu "All Apologies", koja će ubrzo okruniti jezivo genijalnog "In Utero" i biti jedan od udarnih zgoditaka s "Unplugged in New York". Upravo zato Cobain sve vrijeme izgleda i zvuči kao istinska rock-zvijezda stvorena da traje, a nipošto kao netko tko će za nepune dvije godine, nakon dugih privatnih agonija, prostrijeliti sebi glavu i prerano otići direktno u legendu.
Cobainovo pojavljivanje na pozornici u invalidskim kolicima, guran od strane novinara Everetta Truea i odjeven u bolesničko odijelo, bio je tek ironičan geg, efektan koliko i pomalo jeziv, kad se uzme u obzir cijeli daljnji razvoj događaja. Baš je taj detalj dokumentirani podsjetnik koliko je Nirvana bila i zabavan bend, dok je gledanje cijelog nastupa više nego pouzdan i upečatljiv podsjetnik i dokaz zašto je bila bend koji je obilježio jednu eru, generaciju i kulturu. Energija i entuzijazam kojim je trio iz Seattlea (točnije, gradića Aberdeen) otprašio ovih dvadeset i pet pjesama ne daju prostora nikakvim sumnjama – Grohlovo mahnito udaranje bubnjeva u čvrstom zagrljaju s Novoselicevim tvrdim basem i Cobainova sirovo raspuštena gitara kao podloga tako tipično rokerskom, a opet tako posebnom vokalu kombinacija su najvećeg glazbenog jack-pota devedesetih. Naravno, njegova jeka zahvaća i znatno, znatno šire razdoblje.
Dakle, "Live at Reading" esencijalno je koncertno izdanje ne samo jednog od najvećih bendova svih vremena, već i općenito. To dokazuju i brzopotezna proglašavanja jednim od najboljih live-albuma ikad objavljenih, kao i prosjek u Metacriticu (96 od 100) koji ga je odmah po izlasku postavio na četvrto mjesto liste najboljih albuma svih vremena. Sve koji misle da pretjerujemo i ja i svi ti kritičari pozivam da ga preslušaju (CD izdanje je kraće tek za jednu pjesmu, "Love Buzz") ili pogledaju. A povijest je, uostalom, već rekla svoje.
Toni Matošin
« Unplugged in New York 
