Review
DORF '11 festival, koji se održavao ovdje kod nas u Hrvatskoj u Vinkovcima i Rijeci (10. do 13. ožujka 2011.) dao mi je jako puno razloga za predstavljanje dokumentarnog filma The Howlin’ Wolf Story kojeg je režirao Don McGlynn.
Već sam spomen imena Chester Arthur Burnett aka Howlin' Wolf kod brojnih i ozbiljnih poklonika bluesa, taj spomen izazva neupitno… poštovanje i nedvojbeni respekt. U brojnim specijaliziranim enciklopedijama i raznoj literaturi postoje brojni pisani podaci o životu i djelu ovog legendarnog blues majstora. Režiranjem ovog dokumentarca dobivamo jednu novu dimenziju i viđenje tko je u stvari Howlin' Wolf. Shodno tome u prvi plan ističe se činjenica da je on prije svega iskusan zabavljač, kojem nisu strane sve danas vrlo poznate fore i razno-razni gegovi. Pored toga on je veliki učitelj, promotor, inovator i neprikosnoveni majstor bluesa. U svoje nastupe unosio je ama baš sve što osobno može dati. Znakovitu prezentacijsku formu, pregršt osjećaja i nadasve zanimljivog scenskog nastupa. odnosno ovog osobitog glazbenog izričaja.
S druge pak strane ovaj dokumentarni film je snažna posveta i svjedočanstvo svih onih značajnih i i dalekosežnih infiltracija, koje na ovaj ili onaj način dočaravaju intenzitet i ekspresivnost bluesa. Sve to i sva ta priča bila je velika i nadahnuta inspiracija; mnogim nadolazećim glazbenicima i bandovima poput : Rolling Stonesima, Jimi Hendrixu, Jimmy Pageu, Creamovcima i mnogim drugima, koji su brojne elemente crpili upravo iz njegove glazbe i scenskog nastupa. Vrlo važan podatak izlazi na vidjelo da je upravo snažnim i upornim insistiranjem Stonesa, da na ABC programu Shindig, nastupi Howlin’ Wolf i naravno, to se upravo i dogodilo. Kada se vidi da Brian Jones, Mick Jagger i voditelj Jack Good govore i najavljuju njegov nastup… sve doslovno staje i na scenu stupa …Howlin’ Wolf. Teško je opisati što je izražajnije njegov snažan vokal, njegova svirka usnjaka, gitare ili pak njegov scenski nastup.
O njegovom životu i radu najviše impresija, dosjetki, važnih poučnih glazbenih segmenata o iznosi njegov dugogodišnji suradnik, legendarni gitarista Hubert Sumlin, no pored brojnih drugih glazbenika, glazbenih producenata i snimatelja o tome kakav je on u stvari bio kao porodični čovjek, suprug i otac iznose njegove kćeri Barbara Marks i Betty Kelly. One ustvari iznose onu drugu stranu njegove osobnosti, daju njegovu osobnost izvan scene. Mora se prizanti da su to zapravo bile dvije različite osobe, na sceni vatreni i na trenutke otkačeni zabavljač. Kod kuće druga osoba, no na kraju krajeva tako je možda i jedino ispravno.
Utrošiti više od 10.000 radnih sati , kako bi sve dobilo konačni oblik mogu samo ozbiljni režiseri, bolje kazati ljudi koje vole ono što rade i tome pristupaju ozbiljno a ako su još k tome i veliki fanovi umjetnika kojeg žele predstaviti, onda cijela priča dobiva potpuno novu konotaciju i veliki značaj.
Radovi, fotografije, filmovi mnogih ljudi koji su na ovaj ili onaj način upriličili, uveličali i unaprijedili ovaj dokumentarac, nezaobilazno moram spomenut
Mladen Lončar - Mike
/
