Review
Ako je suditi po objavljenim albumima iz osvita tekuće godine, najvjerojatnije nas očekuje plodonosan glazbeni prinos. Jedan od albuma koji će siguran sam obilježiti 2022.godinu pripada ovom Norveškom bendu za koga se može opravdano postaviti pitanje je li to njihovo novo svitanje (madrugada na portugalskom znači zoru ili svitanje) nakon 14 godina neaktivnosti.
Pomalo morbidno zvuči činjenica da su poslovično hladni i metalu uglavnom orijentirani skandinavci u stanju proizvesti ovoliku količinu topline, primjerene ezoteričnosti, instrumentalne raskoši, veličanstvene melodioznosti koja graniči sa sentimentalnom melanholijom, stvarajući pri tome primjerenu glad i iskrenu ovisnost za opetovano slušanje ovog nepretencioznog, ali iskrenog crnog bisera. Bisera kojem dodatni sjaj daje raskošni, postojani poput mahagonija, vokal Siverta Hǿyema razapet negdje između vokalnih mogućnosti Gary Kempa (Spandau Ballet) i Chris Isaaca, te nešto svjetlije verzije Nick Cavea.
A ovaj album prepun zrelih i slatkih plodova nedvojbeno je odraz sazrijevanja životnih i kompozitorskih puteva koje je bend jasno zacrtao. Zbir je to do sada studijski neobjavljenih pjesama, kao i novih, ustvari to je sasvim logičan, iako ponešto mekši nastavak inicijacije stvorene na prvijencu „Industrial Silence“ iz daleke 1999.godine. Tipično za njih i na ovom albumu Madrugada se predstavljaju kao vjerni zaštitnici harmonije kojoj je dana uloga nositelja admiralskog stijega; dobrih rezonanci bez lažne patetike, što su neki od vitalnih centara glazbe.
Osim primjerene i dobro izbalansirane kvalitete pjesama bez bitnih oscilacija, instrumentalizacija koja ne prelazi u kićenost većim dijelom počiva na plećima klavijatura koje svojom postojanom, gotovo armiranom zavjesom iza koje proviruju klavir i gitara u izletima koji popunjavaju svaki trenutak veličanstvenih, panoramskih slika. Naravno, dodatno oplemenjenih izuzetnim Sivertovim baritonom.
Za postizanje ovakve raskošne instrumentalizacije Sivert Hǿyem je zadužio Cato Thomassena i Cristera Knudsena iz svog benda Volunteers.
Album istog naziva kao film Orsona Wellesa nema obilježja drame, iako su na momente prisutne teške boje, istina, ne one sudbonosne, teške poput sidra koje nepovratno vuče u dubine.
Subjektivnog sam mišljenja da je poželjno prisustvo ovakvih pjesama u što većim količinama, što je u kontradiktornosti s činjenicom da je ovakve uratke najteže napraviti, a da pri tome budu prepoznati i objektivno valorizirani.
Uspješno složene glazbene avanture otvara „Nobody Loves You Like I Do“ izdana kao pilot singl koji nedvojbeno dokazuje „Madrugada is back“ i to u svom najboljem izdanju kojeg otvaraju prekrasnim aranžmanom cijelog benda s nedvosmislenom porukom: manje je u našem slučaju više.
„Stabat Mater“ je u samom začetku podsjetnik na evergreen „Hotel California“ kako bi ga otpjevao sam Leonard Cohen da je kojim slučajem među nama. Nastavak s distorziranom, nervoznom gitarom i lalala refrenom uspješno je integriran u ovu, rekao bih iskrenu glazbenu „molitvu“ koja je nedvojbeno jedna od centralnih mjesta albuma. Tu joj se pridružuje i „Imaginations“ veličanstvena balada s asocijacijama na atmosferu jedinstvene „One“.
Dok „You Promised To Wait For Me“ u sebi nosi vokalne gene jednih The Mamas & the Papas; „Dreams at Midnight“ bi mogla konkurirati kao ravnopravan sadržaj novog solo albuma Eddie Veddera, naročito u vokalnom segmentu.
Ukratko, album je to sa ujednačenim materijalom čija kvaliteta „vrišti“ iz svakog naslova, materijal koji ravnopravno stupa uz bok provjerenih naslova slične orijentacije.
Đorđe Škarica
/
