Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 1969
Format Albumi
Vrsta / Blues rock / Regional Blues / British Blues
Dodano Utorak, 27 Listopad 2015
Žanr Blues
Length 47:26
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1969
Država UK
Etiketa Polydor
Catalog Number 583 571
Edition details producent: John Mayall; snimano: Bill Graham's Fillmore East, N.Y.C. 12.7.1969.
Tags John Mayall Polydor

Review

Papa (John) was a rolling stone.

Ne doslovce, jer za razliku od Jasne Zlokić koju nije moglo zadržati mjesto, John Mayall je imao  problema sa zadržavanjem svojih pulena.

Ako su poznatu vojnu akademiju West Point pohađala imena poput Georgea Armstronga Custera, Jeffersona Davisa, Dwighta D. Eisenhowera, Ulysses S. Granta, Roberta Edwarda Leeja, Douglasa MacArtura i Georgea S. Pattona – onda je kroz najpoznatiju blues akademiju prodefilirala jedna druga elita, ona glazbena, poznata pod imenom Bluesbreakers: Eric Clapton, Jack Bruce, Peter Green, Mick Fleetwood, Mick Taylor, Ansley Dunbar, Dick Heckstall-Smith, Johnny Almond, Andy Fraser, John Mark, Keef Hartley…

Bio je to jedinstven glazbeni inkubator iz kojeg su se „izlegle“ naprosto nevjerojatne i legendarne glazbene karijere gore navedene gospode.

Godine 1965. snimljen je, možda prvi, klasični blues album pod nazivom Bluesbreakers – John Mayall with Eric Clapton, uz koji je vezana činjenica da je to bio ujedno i prvi put kad je Mayall ikome dozvolio da se potpiše uz njegovo ime. Clapton je svojim maštovitim i raskošnim sviranjem debelo povećao kako svoj, tako i Mayallov ugled. Ubrzo nakon toga Clapton i Jack Bruce osnivaju Cream, a mjesto gitarista upotpunjuje Peter Green. Rezultat suradnje je Mayallov možda najbolji album – A Hard Road, na čijoj se omotnici Mayall svečano obvezao da se Bluesbreakersi nikad neće pojačati puhačkim instrumentima.

No 1967. godine ta obveza je prekršena: Bluesbreakersi prvi put djeluju kao sekstet, pridodavši dva puhača – Chrisa Mercera i Ripa Kanta, bas preuzima Keef Hartley, dok je gitara  povjerena Micku Tayloru. Rezultat je album Crusade na kojemu je Taylor odsvirao svoje solaže zaista impresivno, gotovo sirovo, s obzirom da je tada imao svega 18 godina.

I tako uz diskografske preskoke i različite postave Bluesbreakersa dolazimo do sredine 1969. godine kad je izašao objekt naše recenzije – The Turning Point.

Bilo je to smjelo prkošenje blues tradiciji, jer je gazda John odlučio iz postave izbaciti bubnjeve i električnu gitaru, te je objavio svoju namjeru da, citiram: „istraži rijetko iskorištena područja u okviru glazbe niske glasnoće“. Blues bez bubnjeva i električne gitare – mnogi su pomislili da će to biti senzacionalna dosada – i gadno su se prevarili.

Novu postavu sačinjavali su: Jon Mark (akustična gitara), Johnny Almond (tenor i sopran saksofon i flauta), Steve Thompson (bas) i, naravno, Mayall na usnoj harmonici i akustičnoj gitari.

Zanimljiv podatak koji sasvim sigurno pridaje specifičnu, ujedno i dodatnu težinu ovom projektu je činjenica da je odsviran uživo, u poznatoj koncertnoj dvorani Fillmore East, u New Yorku, 12. srpnja 1969. Godine, i to nakon zajedničkog sviranja i uigravanja od samo četiri tjedna. Ukratko rečeno, cjelokupni materijal s albuma predstavlja jednu od sofisticiranijih i nadahnutijih simbioza-fuzija bluesa i jazza ikad stvorenu, ili bolje kazano ikad odsviranu, rekao bih impresivan, maštovit i hrabar korak. Nakon godina ujednačenosti i linearnosti stvorio se novi život.

Mayallova strastvena odlučnost i želja za istraživanjem novog često su ga pak znale odvesti u slijepe ulice, no ne i ovoga puta. Blues može biti spor ili brz, tužan ili veseo – no uvijek podrazumijeva nadahnute, virtuozne instrumentalne ekspresije, naročito ako imaju bliskih dodira s jazzom u kojemu su praktički obveza. A visoki tonovi koji paraju nebo i izazivaju iskreni nalet adrenalina, a koje je na svojim saksofonima i flauti odsvirao Johnny Almond, spadaju u one bezvremenske, onozemaljske od kojih se duž kralježnice uvijek i nanovo stvaraju ugodni žmarci. Dokaz – legendarna jazzy California, koja istodobno izaziva čuđenje, divljenje, zapanjenost, zaprepaštenje i naravno s lakoćom dobiva status obožavanja čak i neutralnim slušateljima.

Cjelokupan materijal predstavlja jedinstven gotovo gastronomski užitak čije opetovano slušanje pospješuje lučenje glazbenih enzima, te ga možemo nazvati nenadmašnim sandwichem u kojem je između ukusnih „korica“ smješten još ukusniji nadjev. Zgodna međuigra usne harmonike i flaute u otvarajućoj „The Laws Must Change“, saksofona i gitare u „I'm Gonna Fight For You J.B.“, bravura na saksofonu u „So Hard To Share“ kao uvod u ono što nas čeka u „Californiji“, predstavljaju trenutke nadahnuća, istinskog umijeća, pravi miks tradicionalnih struktura obojanih folkom i jazzom.

Vrhunac albuma svakako je završna „Room To Move“, razuzdani blues pun dinamike, adrenalina i nezaboravnog sola na usnoj harmonici.

Kratak rezime Mayallove karijere sažeo bi se u činjenici da je on nedvojbeno inovativan i utjecajan glazbenik, no sudbina mu je namijenila status onoga kojega će mnogi pamtiti po ljudima s kojima je svirao, odnjegovao i usmjerio prema blistavim glazbenim vrhuncima, a ne po vlastitom doprinosu u razvoju rock glazbe.

Inspiracija za ovu recenziju najava je njegovog koncerta koji će se održati u listopadu u Grazu. S obzirom da John ima preko 80 godina, taj koncert ubraja se među one koji se moraju obvezno posjetiti, voljeli vi Johna ili ne.

Đorđe Škarica

Hits 1177
John Mayall Albumi Kronologija Three for the Road » Three for the Road

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42