A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | In The Kingdom | 5:14 | ||||
2 | California | 5:23 | ||||
3 | I've Gotta Stop | 4:04 | ||||
4 | Does Someone Have Your Baby Now? | 4:08 | ||||
5 | Common Burn | 5:09 | ||||
6 | Seasons Of Your Day | 3:41 | ||||
7 | Lay Myself Down | 4:31 | ||||
8 | Sparrow | 4:04 | ||||
9 | Spoon | 6:09 | ||||
10 | Flying Low | 7:36 |
Čovjek posebno vrednuje ona prijateljstva što nakon dugih pauza jednostavno nastave svoju priču, kao da pauze nije ni bilo. Prijatelja kojeg nisi vidio toliko dugo da si ga gotovo zaboravio, sretneš negdje sasvim slučajno, pod svjetlima bezimenog grada, kako bi to Mišo rekao, i shvatiš da ne samo da ga nisi zaboravio, već ulazite u razgovor kao da ste još jučer razgovarali, skupa pili i dijelili svagdan – e to je posebna vrednota, to su posebne niti, to je posebna vrsta odnosa. Mazzy Star su svoje zadnje zajedničke sjetne note svijetu predali prije gotovo dva desetljeća, u jeku reciklažnog šarenila devedesetih, zaustavljeni razočaranjem, razočarani lakoćom tog zaustavljanja. Sada, toliko godina kasnije, nakon drugih projekata u istim ili sličnim tonalitetima, nakon potonuća u neku vrst zaborava, Hope Sandoval i David Roback se vraćaju među nas i – ma zamislite – nastavljaju razgovor baš tamo negdje gdje su stali daleke 1996.
Lagao bih kad bih rekao da se baš dobro sjećam što su točno pjevali na "Among My Swan" budući da je došao poput kakva sivila nakon obrušavajućih ljepota neuhvatljivog remek-djela "So Tonight That I Might See" i nepodnošljive lakoće postojanja prvijenca "She Hangs Brightly", ali sve što treba biti poznato tu je negdje, lebdi. Hope, i dalje prva među vilama pop-undergrounda, glasom iz jedne posve nevinije, a ipak mračnije dimenzije javlja se baš kao da je jučer zaustila zadnje riječi sedamnaest godina starog albuma. I dalje se drži negdje u sjeni, stidljiva, kao u strahu da će se raspasti ili ispariti pod prejakim svjetlima, s istom bojom glasa što riječi "hope" daje posve nove konotacije, s istim promuklim žarom i istom eruptivnom melankolijom. Poziva na razgovor, ali se istodobno drži po strani, kao da još čeka pravu reakciju na taj davni oproštajni album. A David se pridružuje, tek okrenuvši list kajdanke, možda još na istom poglavlju priče, s istom gitarom u naručju. Sjedi također postrani, tek kima u znak pozdrava i gestama pita kako je, što je novoga, kakvo vrijeme očekuješ večeras. Jer, opet smo u gradu, kao da kaže dok prebire po tišim notama bluesa, čak countryja, nastavljajući tkati svoju bajkovitu – ajmo se razbacivati – lo-fi-shoegaze-blues-rock tapiseriju.
"Seasons of Your Day" uistinu, baš poput povratka My Bloody Valentine, jednostavno preskače vrijeme, otvara s prijateljima svojih skladatelja razgovor zaustavljen jednom davno. Doduše, ispada da je par iz sjena rock-pozornica sve ovo međuvrijeme bio itekako u doticaju među sobom i sa svojim muzama – album se dugo kuhao, ali tek je, evo, sada sazrijelo vrijeme da svi ti susreti dobiju artikulirani oblik, a prijateljstvo sa svijetom svoju novu priliku. Uvodna "In the Kingdom" tako zvuči baš poput naklona i brzog prelaska na stvar, s tim da "brzi prelazak na stvar" ide isključivo po obrascima i značenjima svijeta Mazzy Star, bez ishitrenih pokreta ili uprazno ispaljenih emocija. "California" će to potvrditi, posve vas proževši, jer će vas Hope tu uzeti za ruke i opet pokidati pojmove kakve ste gajili kad je u pitanju raščlanjivanje sna i jave. I blues "sa zadrškom" kakav je "I've Gotta Stop" sugerirat će vam da ipak potražite mjesto za sjesti jer će razgovor biti dug i opušten, a intenzivan i edukativan.
Do "Sparrow" ćete biti posve uljuljkani, sretni što ste opet među istim kulisama, na poznatom prizorištu, što su vam stari prijatelji jednako raspoloženi, neugroženi godinama što su bezobzirno prošle u tišini. Baš ta pjesma će podcrtati, doduše, sazrijevanje tog njihova izričaja, ali to nije sazrijevanje nečeg što je bilo nezrelo, već, točnije, dodavanje još pokoje ovojnice na odavno definiranu i nikad dosadnu kreativnost. Njezino šaputanje – a pod njezino mislim i na pjesmu i na Hope, jer se njih dvije ionako pretapaju jedna u drugu – postat će tu najglasnije poželjan poj, baš ona prava, precizna boja za toniranje ozračja našeg novog susreta. Kotrljajući blues završne "Flying Low" u tom nizu neće biti pozdrav, više diskretno povlačenje u izmaglicu što se podigla kao dozivana Robackovom gitarom. Činit će vam se da ste propustili o još nečem proćaskati, ali će vam sinuti da je možda i dobro ostaviti štogod i za idući susret. Tek za slučaj da razgovor bez tog zaostatka u zraku zapne u slijepoj ulici.
A za one koji će ih sada tek upoznati, nema brige ni nesporazuma. Čut ćete zašto, samo se pridružite.
Toni Matošin