Review
M83, predvođen enigmatičnim Anythony Gonzalesom, pripremio je za sve fanove novu glazbenu poslasticu u 2016. godini. Junk, sa svojim zanimljivim artworkom, mješavina je snažnih utjecaja 1980-ih godina te zlatne ere televizije, a podređene motivu istraživanja svemira. To je jasno vidljivo prije svega na coveru koji donosi naslov albuma u Word Art stilu sa primjesom Painta, kao i stiliziranog junk fooda i igračaka iz 80-ih koje možemo pronaći na centralnom mjestu naslovnice, sa motivom svemira u pozadini. Radeći do nedavno na projektima poput soundtracka za film Oblivion ili za reklamu od Victorije Secert, Junk dolazi kao sljedeći korak nakon popularnog Hurry Up We're Dreaming iz 2011. godine. Nameće se time pitanje novine i glazbenih utjecaja koje donosi. Na prvo preslušavanje album snizuje eventualna očekivanja po tome pitanju na minimum, ne bilježeći ikakav značajan odmak od svog prethodnika. Time Junk možemo opisati kao reciklažu starih utjecaja sa prijašnjeg albuma, prepakiranih u novo ruho. No, je li to sve što Gonzales može ponuditi? Odgovor na to pitanje nastojati ću dati u nastavku.
Album otvara plesna te razigrana Do It Try It, koja je svojim pomalo minimalističkim beatom osvojila srca dobrog dijela slušateljske publike, daleko prije nego je sam album izašao. Već ovdje vidimo miniranje utjecaja 80-ih koja je prisutna na Hurry Up We're Dreaming, ostvarenju koji je plasirao Gonzalesa u vode globalne popularnosti. Kako bi se lišili svake nedoumice ili nesporazuma, vrijedi naglasiti kako Junk već u prvoj polovici albuma isporučuje većinski upbeat, neobičnu te kvalitetnu glazbu koja će lako pronaći svoje mjestu u srcima fanova, no u svojoj srži donosi copy/paste zvuka i utjecaja prethodnika. Ukoliko vjerujete u koncept glazbe kao nečega progresivnog, ova činjenica će vas zasigurno eventualno zasmetati.
Digresiju u stranu, vraćamo se albumu. Nakon melodičnog uvoda dolazi Go, koja svojom solo gitarom dočarava pravi doživljaj 80-ih godina, komplementirana jedino zanosnim vokalom Mai Lan. Ovaj nostalgičan san zlatne ere glazbe prekida tek na trenutak lagana i funky Walkaway Blues, samo kako bi Moon Crystal ponovo isporučula još jednu dozu retro nostalgije, zvučeći kao tema iz starih sitcomova. U stopu je tako prate The Wizard i Tempest ,koji obilježuju instrumentalni dio albuma, a igraju prema već spomenutoj slici ere. Jedno od ugodnijih iznenađenja albuma dolazi uz jazzy For The Kids, praćena vokalom Susanne Sundfør te opojnim zvukom klavira, koja neodoljivo podsjeća na soundtrack romantičnih komedija sa kraja 80-ih godina. Na sličan način nastupa i Solitude, koja se impresivno gradi uz zvukove pozadinskog klavira te vokal samog Gonzalesa. Pop dio albuma u nastavku obilježava prije svega Road Blaster, koja dolazi kao savršena stvar za slušanje u vožnji, a svojom produkcijom i zaraznim ritmom nastupa kao vrhunac albuma. Usporediva je time jedino sa Time Wind, koja uz funk utjecaje donosi Becka na vokalima. Album tako ne možemo ne možemo nazvati siromašnim diverzitetom, što još jednom dokazuje i closer abluma- Sunday Night 1987. Posvećena pokojnoj Juliji Brightly, građena je na zanosnoj melodiji na klaviru koja fino zaokružuje sveukupan dojam albuma.
Zaključno možemo reći kako, uz očite mane, album i dalje funkcionira kao cjelina. Neupitno dolazi činjenica da je sam Gonzales umjetnik kada je u pitanju emulacija zvuka, koliko i nostalgije koja je prevladavala 80-ih godina prošloga stoljeća. Uz bogat izbor gostiju na albumu te diverzitetom pjesama time dodaje pregršt sadržaja na već viđene temelje albuma. Ipak, ne možemo ga nazvati lošim niti siromašnim raznolikošću, već samo ponovnim istraživanjem / revidiranjem onog poznatog. U ovome slučaju Gonzalesu uspjeva donjeti nešto kvalitetno unutar granica poznatog, a svim fanovima pružiti nešto čime se mogu radovati te preslušavati.
Branimir Hrženjak
« Hurry Up, We're Dreaming. 
