Review
Nizozemska umjetnica Sharon Kovacs svoj je interes za glazbu već od ranih godina vezala uz imena poput Billy Holiday, Ette James, Elle Fitzgerald, Dinah Washington, Janice Joplin i Tine Turner.
Tamni, autentični, duboki „crni“ soul vokal bijelkinje, uz uvijek prisutnu dramsku/melodramatsku notu zgodna je kombinacija (kako neki smatraju) Marianne Faithfull, Macy Gray, Grace Jones i Duffy. Kombinacija u kojoj je prisutna uvijek dobrodošla iskra pozitivnog ludila samosvjesne, odlučne i ponekad karizmatične žene, ne rijetko ranjive, koja svoje pjesme boji unikatnim spektrom boja dajući slušateljima besplatnu ulaznicu u svoje emocije, svoje anđele i demone, turbulentna iskustva jedne žene – vučice.
Drama, ne uvijek mučna i beznadna, pomalo kabaretskog izričaja i na ovom njenom, trećem po redu albumu kroči stazama popa, teatarskog art worka, kao i staromodnog jazz/soul zvuka u autentičnoj, organskoj interpretaciji koja je istovremeno snažna i elegantna, ali je bez dileme avantgardna.
Sa svojim brižno odabranim imageom (manje sličnosti s majstoricom imagea – Grace Jones, više sličnosti sa Sinead O'Connor) stvara oko sebe enigmatski fenomen, dok svojim vokalnim mogućnostima odaje dojam fatalne žene čije se snage ponekad treba bojati. Sharon inzistira u upornom traženju novih izazova i avantura kroz koje smo dobili veličanstvenu zbirku moćnih, mračnih riječi i nota. Stvorena je autentična atmosfera ponekad teška, nadasve jedinstvena i moćna. Pročitah tako da je njena glazba pjesme Amy Winehouse učinila gotovo blijedim.
Iz sadržaja ovog raznolikog albuma otvorilo se pregršt različitih pretinaca bogato orkestriranih (nezaobilazni klavir sa mnoštvom gudačih instrumenata) punih finih melodija i harmonija. Ipak je primaran njen jedinstveni, hipnotički vokal koji slobodno može funkcionirati poput solo instrumenta i koji kontrolirano raspoređuje finalne glazbene poteze. Takva kombinacija prisutna je kroz cijeli panoptikum koji osim nedvojbene uzbudljive kvalitete posjeduje dar uvlačenja u ovaj dobro smišljen i ostvaren vertigo.
Sharon Kovacs se ne ustručava stati na branik svog rada dokazujući pri tome raskoš svog talenta, bogodani vokal, dok kroz ujednačenu kvalitetu materijala dokazuje hipnotičku snagu koju posjeduje ovaj album.
„Bang,Bang“ nas svojim latinskim sporama (neizbježna harmonika) kroz spori tango uvodi u njen osebujan svijet koji se ne krije iza ogledala.
„Freedom“ posjeduje inspirativan zarazni refren nastao pod debelim utjecajem orijentalne, hipnotičke, magijom zaogrnute glazbe.
„Fragile“ je na momente bogato orkestrirana ronmantična balada u kojoj ipak glavne uloge pripadaju klaviru i instrumentu nastalom u zori čovječanstva – glasu. A njen glas je poseban motiv za opetovano slušanje ovog albuma koji je tako fino otvorio ovogodišnju sezonu „lova“ na pjesme koje ne smiju proći ispod radara.
Apsolutni vrhunac albuma naslovna je „Child of Sin“ u kojoj se odvija pravi muško-ženski glazbeni dvoboj kroz morbidne stihove koje je tako iskreno i strastveno podjeljila sa Till Lindemannom, vokalom Rammsteina. A njemu je prema dostupnim informacijama ovo bilo prvo pjevanje na engleskom jeziku.
Ovo je nedvojbeno pjesma koja bi mogla tvoriti mračan, morbidan trijumvirat sa Neil Youngovom „Down By the River“ i Nick Caveom „Where the Wild Roses Grow“.
Ukratko, odličan album koji otvara sjajne perspektive kako autorici, tako i slušateljima koji ga ne smiju zaobići.
Đorđe Škarica
