Regenerator

Review

Nedostatak inspiracija očito ne stanuje kod ove nadahnute trojke iz Rochestera, NY. Siguran sam da Seana MvVaya, Dana Reynoldsa i Scotta Donaldsona boli neka stvar što ih nazivaju bastardom Pink Floyda i Quenn of Stone Age. Navedeni trojac zajahao je potentni kompozitorski val koji ih sigurno valja prema prvim mjestima američke glazbene scene uobličen kroz njihovu jedinstvenu i na prvu prepoznatljivu kombinaciju psihodelije/post/stoner rocka. A o samoj instrumentalnoj dimenziji čijom zaslugom su ugodni žmarci duž leđne moždine neprestano prisutni, ne treba posebno trošiti riječi, jer međuigra tri esencijalna instrumenta zaista je fascinantna.

Dva prethodnika „Burden of Restlessness“ i „Acheron“, da parafraziram Gibonnija: „dva brata blizanca rođena u ponoć, jedan malo prije, drugi kasnije“, odraz su dvije strane istog novčića s kojim su „kupili“ mnoštvo publike, ali i glazbenih medija koji su se naprosto razbacivali pozitivnim recenzijama. Ne bez razloga, jer njihova glazbena magija oblikovana kroz mnoštvo detalja u uvijek čvrstim riffovima, imaginarnim, gotovo magičnim solažama, i kroz hipnotičke atmosfere iz kojih se teško dobrovoljno probuditi.

„Regenerator“ se može smatrati finalom, nazovimo je, pandemijske trilogije, započete s dva gore naznačena albuma i stanoviti je odmak prema nešto tradicionalnijem, ujedno i progresivnom zvuku, ako se tako nešto za njih može uopće kazati, pomak je to prema „svijetlijim“ nijansama koje u dva prethodnika nije bilo lako pronaći.

U naslovnoj dugometražnoj, devetominutskoj „Regenerator“ bend je preko sanjivog sinti uvoda (opet) uspješno sagradio čvrste arkade između kojih se konstantno bez ponavljanja isprepleću sjajni i čisti gitarski zvukovi kao s drugog svijeta, furiozne bas linije i frenetično bubnjanje, otkrivajući ingenioznost koju im je na zadovoljstvo ljubitelja dobre glazbe podarila Euterpa. Odličan je to poligon za kreiranje zaista upečatljive glazbene „drame“. Nije to prodavanje muda za bubrege, ovo je zaista inovativni primjerak evolucije rock glazbe, kontrolirana eksploatacija njihovih varijacija, psihodelija 21 stoljeća, uzbudljivo međuzvjezdano putovanje.

Na tragu otvarajuće pjesme nalazimo i „“Mercury“ sa funkoidnim gitarskim umetcima, finom melodijom, prekrasnom bas linijom prekidanom eksplozivnim gitarskim solom, postojanim bubnjanjem – ukratko gargantuovski groove, kratka i nadasve poučna skica njihove eksplozivnosti, dinamike, pretakanja inteziteta njihove prepoznatljive gravitacije koja te zacementira na mjestu bez daha, kada očekuješ da te pogodi sljedeća sonična munja. Ujedno, ovo je reprezentativan primjer njihove gladi za neprestanim traganjem prema novim horizontima.

„Avalon“ ( s kojom je album slobodno mogao i završiti), „Firmament“ za kojeg je napisano da bi slobodno mogao biti dio Genesisovog albuma „Trespass“ živi su dokaz da je jednostavno ponekad i složeno; nisu to slučajno ubačena poglavlja zbog popunjavanja minutaže, ravnopravni su to sudionici ove zaista inspirativne i divno „ispričane“ glazbene avanture.

Posebna priča je veličanstvena „Mammoth“ sa svojim trijumfalnim i harmoniziranim vokalima na kraju kao nepobitan dokaz da King Buffalo mogu sve, bilo kada, kroz zaista pasioniranu i emotivnu svirku.

King Buffalo namjerno neću krstiti kraljevima rocka (epitet kojeg su dobili neka imena koja znaju svirati otprilike 3 akorda u prilično iritirajućoj buci i koja im nisu ni do koljena), neću kazati ni da su prinčevi, ali da pripadaju glazbenoj eliti ovog stoljeća, kasti izabranih i privilegiranih, to hoću i to tvrdim. Ovo je po mom osobnom mišljenju njihov najbolji uradak, album bez ozbiljne konkurencije.

Đorđe Škarica