Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Travanj 2009
Format Albumi
Vrsta Indie / Alternative rock / Punk / Garage rock / Noise rock
Dodano Subota, 19 Ožujak 2011
Žanr Rock
Broj diskova 1
Edition date Travanj 2009
Država Kanada
Etiketa Unfamiliar Records/Polyvinyl Records
Edition details Producenti: Japandroids. Kronologija objave: 28.04.2009. (Kanada) 04.08.2009. (ostatak svijeta)
Tags

Review

Japandroids, ili, kako se oni sami ponekad vole nazivati izostavljajući samoglasnike, JPNDRDS, su najsvježije osnovani duo iz Vancouvera koji čine Brian King na gitari i vokalima i David Prowse na bubnjevima i vokalima. To je otprilike i sve što se zasad može saznati o njima, a iz nekoliko live videa sa tih nekoliko koncerata koje su zasad održali i koji su procurili na YouTube-u reklo bi se i da su dvadeset-i-nešto-godišnjaci. I imaju vani taj albumčić koji je jednostavno predobar i zbog kojeg ljudi žele znati tko su ta dva dečkića.

Za početak, upozorenje: ako ste u potrazi za finim, virtuozno odsviranim djelom prepunim dubokih misli o važnim temama, klonite se ovoga albuma. Ako ste pak u potrazi za adrenalinom i zabavom, „Post-Nothing“ je prava stvar za vas. Već s uvodnom „The Boys Are Leaving Town“ uspostavljena je esencija i bit albuma – David rošta po bubnjevima kao da nema sutra, a Brian prži po gitari kao da joj sve žice gore, i oboje se deru iz petnih žila u prezaraznom refrenu. Zajedno stvaraju toliko eksplozivne garage-rock/punk buke da vas pjesma koja je zamišljena kao svojevrsni homage hard-rock veteranima Thin Lizzy zapravo tjera na blasfemičnu pomisao „Pa Thin Lizzy su totalni mlakonje u usporedbi s ovim!“ kad se vratite na njihovu „The Boys Are Back In Town“. Neka vas ovo duo iz uvoda ne zavara –Japandroids zapravo zvuče više kao oktet, i to maksimalno nabrijani oktet, što bi značilo da njih dvojica sviraju kao da su hobotnice. Ne, nemaju svaki po osam krakova i nisu klasično visoko glazbeno obrazovani, ali zato to i više nego nadomještaju energijom i angažmanom.

Album se nastavlja u istome tonu sa zasigurno jednom od najboljih stvari iz ove godine „Young Hearts Spark Fire“, ultimativnom party-pjesmom u kojoj Japandroids poručuju:

You can keep tomorrow
After tonight, we're not going to need it
Beat up (beat up)
Beat down (beat down)
Wet ground, but too drunk to feel it


Veoma je lako zaključiti što dečke zaista zanima – partijanje, hedonizam, malo akcije, bježanje iz dosadnog, ograničavajućeg rodnog grada, i to što dalje to bolje, pa makar samo zbog toga da im guzica vidi puta i osim svega toga – žene, žene i još žena. To što se drže onoga što znaju, onoga što ih zaista zaokuplja i do čega im je u ovoj fazi u životu najviše stalo, a ne pokušavaju zvučati mudro i baviti se, primjerice, socioekonomskim stanjem svijeta, jedan je od razloga što ovaj album savršeno funkcionira kao iskreni i direktan postadolescentski manifesto. Jako dobro znaju da nitko zapravo ne želi čuti što bi jedna kandidatkinja za Miss svijeta promijenila da može vladati svemirom na jedan dan – njezino je da se smješka, prošeće u kupaćem kostimu i pokazuje svoje atribute. I da, it's ok, zapravo je potpuno ok to što se zadovoljavaju takvim samo naizgled plitkim i površnim stvarima, nitko ne želi slušati predavanja iz ustiju očito dobrostojećih dvadesetogodišnjaka – njihovo je da dobro zapraše, zabave nas i nasmiju, a dodatni je bonus to što uistinu, rekli bi Ameri, pritom „nose srca na rukavu“.

Japandroids
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)

Iako njihovo garage/punk opredjeljenje samo po sebi često sa sobom donosi već odavno utvrđene sheme, pa stoga i jednodimenzionalnost, Japandroids jako dobro nadograđuju tu svoju osnovnu žanrovsku postavku. Za jedan album nazvan „Post-Nothing“ ima tu zaista začuđujuće mnogo post-svačega. U svakoj pjesmi očito je da su itekako obraćali pozornost dok su Sonic Youth i ostatak ugledne nojzične ekipe preokretali rock naopačke. U „Rockers East Vancouver“ savršeno primijenjuju post-punkersku start-stop dinamiku, u sporijim momentima skoro grungerski podebljavaju rifove, da bi već u slijedećem trenutku opet raspalili gotovo u funk stilu, i to sve bez bas gitare. „Heart Sweats“ zvuči kao divlje izvanbračno dijete Rage Against The Machine i Queens Of The Stone Age. U „Crazy/Forever“ utapaju tri repetitivne, jedva razumljive ali efektne linije teksta u toliko slojeva distorzirane gitare da bi i Kevin Sheilds i njegovi kraljevi shoegazea My Bloody Valentine bili ponosni. Album završava potpuno iznenađujuće, sa „I Quit Girls“, pjesmom koja je samo njihova i koja možda najviše od svih na albumu otkriva kakav potencijal Japandroids zapravo imaju. Hrđavi gitarski rif i emotivno „After her, I quit girls“, ponovno i ponovno, i više su nego dovoljno za apsolutno srcedrapateljnu power-baladu.

Nakon tour-de-forcea od samo osam pjesama i jedva preko 35 minuta garantirano ćete htjeti još i vrtjeti ovaj album na repeat do besvijesti. I nemate drugog izbora, budući da su osim „Post-Nothing“ Japandroids zasad izdali još samo dva jako teško nabavljiva E.P.-ja. Što se tiče njihovog slijedećeg koraka, gotovo je nemoguće predviđati budućnost benda koji tek treba krenuti na svoju prvu pravu turneju. Iako imaju sve što je potrebno za izgrađivanje temelja prave glazbene karijere, lako se može dogoditi i da ostanu samo one hit wonder. Bilo kako bilo, „Post-Nothing“ je bez sumnje jedan od najimpresivnijih i najuvjerljivijih ovogodišnjih debut albuma. Mislim da ni oni sami, dok su sanjarili:

Must get to France
So we can French kiss some French girls


nisu očekivali da će 15. veljače 2010. u 9 navečer biti bookirani za svirku u Parizu, a sigurna sam da će u „Le Point Ephemere“ biti sasvim dovoljno Francuskinja voljnih da podijele par francuskih poljubaca.
 

Danaja Glavičić

Hits 1339

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42