Albumi

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Kolovoz 2010
Format Albumi
Vrsta Rock / Indie / Indie pop
Dodano Četvrtak, 07 Travanj 2011
Žanr Indie
Length 36:07
Broj diskova 1
Edition date Kolovoz 2010
Država SAD
Etiketa Warner Bros.
Edition details Producenti: Jenny and Johnny / Datum objave: 31.08.2010.
Tags

Review

Kad bih mogao birati kantautoricu s kojom bih volio zapiti i biti u društvu u ugodnom razgovoru ili čemu god takvo druženje odvede, sve dok se ne srušimo u pijani san, onda bi to svakako bila Jenny Lewis. Ne samo zato što smo godišnjaci niti zato što njen Acid Tongue držim jednim od najboljih albuma zadnjih nekoliko godina, a ni zbog nogu koje s lakoćom mogu ponijeti titulu najljepših na svjetskim rock-pozornicama, već ponajviše zbog dojma koji njen glas i pojava ostavljaju nakon i samo jedne, bilo koje izvedbe. Praktički je pojela svoje muške kolege iz matičnog benda Rilo Kiley, a samostalnim albumima se iskazala kao ne samo briljantna izvođačka figura, već i kao punokrvni autor s pametnim posudbama iz američke muzičke baštine. Glas koji s lakoćom nosi pjesme bržeg i sporijeg tempa, razvaljotke i hiperemotivne laganice, bez zadrške upotpunjuje jednu rasnu figuru.

Grabeći tako prema zasluženim visokim pozicijama, nakon dva jako dobra albuma snimljena bez kolega iz Rilo Kiley, Jenny je odlučila malo zaviriti i u sporedne staze. I'm Having Fun Now već je izjava sama za sebe, jasna i glasna, a kad joj još kao partnera u njenoj realizaciji pridodamo dečka i dugogodišnjeg suradnika Johnathana Ricea, inače ne osobito uspješnog folk-rock trubadura, postaje očigledno da ovo nije nastavak puta trasiranog s Rabbit Fur Coat i Acid Tongue. Da, cura i dečko se žele zabaviti malo svircukajući u studiju i podijeliti to sa što širim auditorijem (radili su to, doduše, i na njenim albumima), svu tu pozitivnu energiju i radost sviranja, no preslušavajući album ne mogu se oteti dojmu da je možda ipak važniji cilj bio iznošenje slabo snalažljivog Johnnyja pod svjetlo reflektora, makar onih s indie-predznakom. Koliko mu je to u paru s tako upečatljivom muzičarkom kakva je ljubljena mu Jenny zapravo medvjeđa usluga dade se očitati već i prvim pažljivijim slušanjem. A držim mu palčeve da griješim.

Scissor Runner na samom početku postavlja atribute cijele priče na svoje mjesto. Poletni, zabavni gitarski pop koji podjednako posuđuje od tradicije i od suvremenih struja zagarantirat će, u najmanju ruku, jednokratnu zabavu, ali i pokazati zašto Rice ne uspijeva isplivati. Jenny će na početku zazvučati kao da ispipava teren, kao da ni sama nije sigurna je li sve to skupa dobra ideja, ali kad raspali po svom i kad pusti taj glas da se lomi kako ona najbolje zna, u potpunosti će preuzeti glavnu ulogu na albumu. To ćete pouzdano zaključiti već u idućoj My Pet Snakes, a do Just Like Zeus njen će vam loverboy i smetati svojim poluzanimljivim vokalom na samom dodirištu s bezličnošću. Nećemo biti toliko bezobrazni i subjektivno favorizirati ženski dio izvođačkog para pa bih ostao na konstataciji o tek dodirivanju tih poražavajućih kategorija.

Singl Big Wave sasvim spretno predstavlja bit albuma kojeg ćete rado slušati, ali, bojim se, nikada pažljivo preslušavati. Puštao sam ga sebi bezbroj puta prije pisanja ovih redaka (OK, da ne pretjerujem s bezbrojnošću, ali dvoznamenkast je broj slušanja) ali nijednom mi nije pošlo za uhom koncentrirano ga odslušati, odnosno, uistinu čuti od početka do kraja. Nakon prigrljenja i obožavanja Jennynih prethodnih radova, njen muzički ogranak vlastite ljubavne priče čini mi se prevelikim razočaranjem. Pa ipak, takvom neskrivanju zacrtanih kratkih dometa, odbacivanju bilo kakve pretencioznosti već i samim naslovom, pa i tim pomalo smiješnim odabirom naziva "benda" teško je ozbiljno spočitavati. Jer, svakome željnom dobre, lagane rock-zabave Committed, Big Wave, Just Like Zeus, pa i Scissor Runner bit će pravi mali party, a i ostatak materijala će se sasvim lijepo uklopiti (osim, možda, središnjeg dijela albuma). Za Jenny Lewis, nadam se, tek radni predah, a njenom draganu, na njegovu žalost, tek ukaz da još treba poraditi na svojoj figuri (a pritom ne mislim na fizičku).
 

Toni Matošin

Hits 973

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42