Review
Kada bi se multionacionalni vokalni pop/operni kvartet Il Divo mogao definirati kao društvo raspjevanih, klasično školovanih i uglađenih mladića koje širokoj (uglavnom ženskoj) armadi fanova nude upravo ono što ona želi slušati s ciljem skupljanja ogromne količine novca za, recimo, humanitarne svrhe, onda bi ozbiljniji razgovor na tu temu imao smisla i zasigurno značajniju povijest u analima relevantnijih glazbenih kritika i kronika. Taj bi se cross-over fenomen posve logično mogao sagledavati na području umjetničkih djelatnosti, a ne biznisa.
A neprijeporna je i očigledna činjenica da je britanski medijski mogul Simon Cowell razmišljao isključivo u poslovnom konteksu i pripadajućim mu korelacijama kada mu je početkom trećeg milenija uho „zasvrbila“ oda Con te partiro (Bocelli/Brightman). Stoga je pomno pročeprkao po preostalim mogćim opcijama (povijest je stala kod Tri tenora...) i kreacijom muškog hibridnog muškog četveroglavog božanskog interpreta (tal. Il Divo) zaključio da je to ono što nam nedostaje, nešto u stilu „never before“...
Od 2004. kada je odabrao španjolskogi baritona Carlosa Marína, tenore – Švicaraca Ursa Bühlera i Amerikanca Davida Millera, te francuskog pop-pjevača Sébastiena Izambarda, poduzetni Cowell vezuje „projekt“ Il Divo uz svoju producentsku kuću Syco koja sukladno logici slobodnog tržišta isključivi prioritet daje monetarnim, nipošto glazbenim vrijednostima.
Tako predodređene sudbine Il Divo je u bjesomučnom tempu života unatrag šest godina (snimanje albuma, turneje, koncerti, gradovi, kontinenti, gradovi, koncerti, turneje, snimanje albuma plus dva auto/biograska spomenara: Romancing The World, 2005. i Our Music, Our Journey, Our Words, 2007.) dogurao i do najambicioznije svjetske turneje koja je tijekom prošle godine obuhvatila 81 grad i 32 zemlje. Razlog je to puštanju na tržište CD/DVD izdanja An Evening With Il Divo - Live In Barcelona zabilježenog pred 20 000 ljudi (čitaj: žena) 3. travnja 2009. u Palau Sant Jordi u Barceloni.
U repertoarnom smilsu, ovo diskografsko izdanje ne donosi ništa novoga. Pjesme su, s iznimnkom dvije do sada neobjavljene: Bridge Over Troubled Water i The Impossible Dream, uglavnom preuzete s albuma The Promise iz 2008. godine. A kada smo se već dotakli reprertoarnog profila (Il Divo 2004., Ancora 2005., The Christmas Collection 2005., Voices 2006., Siempre 2006. The Promise 2008.) nije zgorega reći kako on od albuma do albuma tek neznantno oscilira. I to nas nekako ne začuđuje. Premda je manje riječ o dosljednosti, a više o nečem drugom.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Onda, koji je njihov najjači argument? Čini se ona sigurna karta s kojom svi glazbeni kolonizatori i globalizatori života našeg svagdašnjeg igraju: prokušani i potvrđeni standardi, evergreen“-i popularne glazbe druge polovice 20. stoljeća: sentimentalne po karakteru, intimističke po ugođaju.
Svojem vremenu primjereni, produkcijski pomalo skromni, ali autentnični i nadasve iskreni iskazi autora kakvi su Mario Frangoulis i Justin Hayward (Nights In White Satins), William Peter Ham i Thomas Evans (Without You), Leonard Cohen (Hallelujah), Charles Aznavour i Herbert Kretzmer (She), Peter Gill, Holly Johnson, Mark O'Toole (The Power of Love), spomenimo neke od njih, dobili su ovim izdanjem osjetnu auditivnu dramatičnu dimenziju čiji su razmjeri i pretencioznost još uočljiviji na DVD zapisu. Klasični koncert koji to nije, „uštirkana“ večer ugodnih nota koja je to još manje, a ponajmanje duhovni skup kada ničim izazvan bljesne Amazing Grace s prikladno odjevenim škotskim gajdašem!
Ma koliko bili uronjeni u glazbu, “projekt” Il Divo ima, paradoksalno, vrlo malo veze s njom. Ta uronjenost ostaje samo na površnoj, glasovnoj, ako hoćete, na zvukovnoj, nipošto interpretativnoj razini. Za uvjerljivu interpretaciju ponekad je bolje imati čak i prosječan glas da bi se u riječi pjesme moglo povjerovati.
No, kao imućno ime koje si iz svekolikog fundusa ne samo popularne, nego i klasične i duhovne glazbe može odabrati (“platiti”) pjesmu koju god požele prepjevati na svoj pop/operni način (A mi manera!) Il Divo se ne zamara takvi “nebitnim” detaljima. Zbog toga u njihovom snu koji je doista nemoguć (kako uostalom i kaže njihova pjesma The Impossible Dream) nema zapravo ničeg osobnog, ničega što očarava. Uz toliki trud i pomno razrađeni projektni plan, kako im se to moglo dogoditi?
Ne može se, doduše, poreći najuočljivija i najzanimljivija značajka ovog hibridnog kvarteta: to je višeslojni „glas“ koji, iako dolazi iz četiri različita izvorišta, doista živi svoj samostalni život, pun snage, blješatvila i dramatčnih gibanja. Kada je školovan, ljudski glas kao možda najljepši instrument, zaista otkriva u sebi nešto transcendentalno i božansko. Il Divo u tom smislu doista može opravdati razlog svog pretencioznog imena. Naime, taj novostvoreni glas koji je skloniji harmonijskim, a manje polifonim raslojavanjima, svakoj će pjesmi udahnuti neki novi život onkraj stvarnosti, na rubu bajke, uvijek sa željom da prijenos pop glazbe u klasični krajolik bude što uvjerljiviji.
Omađijana i razgaljena suvremena (najvećim dijelom) ženska publika, pokazalo se u slučaju Il Diva, voli biti makar nakratko u tom snovitom prostoru. Sve zvuči ponato, a opet tako drukčije. Simon Cowell je i to zasgurno imao u vidu. Jer, dokle god žene s početka 21.stoljeća budu odavale vlastitu (nasušnu) potrebu za romantikom, izvori prihoda za izvođače glazbe ovakvoga tipa još dugo neće presušiti. Ne znamo je li to dobro ili ne.
Gorjana Ivoković
