A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Problematization | 0:15 | ||||
2 | Back Seat Lover | 3:51 | ||||
3 | The Innocent | 3:22 | ||||
4 | Allie Jones | 4:04 | ||||
5 | The Only One | 3:20 | ||||
6 | Wine Glass Woman | 3:47 | ||||
7 | Her Favorite Song | 3:43 | ||||
8 | Crime | 4:40 | ||||
9 | Reach Out Richard | 4:08 | ||||
10 | Corsican Rosé | 4:08 | ||||
11 | Where Does This Door Go | 4:18 | ||||
12 | Robot Love | 3:27 | ||||
13 | The Stars Are Ours | 4:31 | ||||
14 | All Better | 4:20 |
Odmah u startu da konstatiramo, album Where Does This Door Go? zaslužuje pohvale, ali postoji „ali“. Album sam po sebi nije osvježenje. Nažalost, sve forme, melodije i druge sastavnice tih pjesama su „već viđene“, „već preslušane“. Ne može se pronaći nešto stvarno zanimljivo i originalno, osim možda u dvije pjesme, već nas prati zvuk na kakav smo od svukuda navikli, u malo razigranijoj varijanti.
Album se sastoji od 15 pjesama, koje su uglavnom ljubavni pjesmuljci. Neki od njih su čak toliko ljigavi da slušanje postaje iritirajuće. Možemo uzeti kao najbolji primjer Allie Jones koja je tako, prazna,, refren joj je repetitivan, kao i zavijajući zvuk koji ga prati. Nije po ničemu kvalitetna, samo se ponavlja ista (dosadna) stvar. U takav ljigav i „senzualan“ koš spadaju i ostale pjesme o ženama, kao što je prva, odnosno druga po redu, nakon introa, Back Seat Lover, koja nam govori kako će on biti njezin cheap back seat lover, jer ga je ona u introu zamolila da nikome ne kaže za njihovu back seat aferu. Slično ljigave su i Wine Glass Woman te Crimes Kendrickom Lamarom, o sada jako popularnoj temi kako oni jako vole tulumariti.Robot Loveponovno govori o „ljubavi“ jer je on „sex-machine“ i, uglavnom, seks je tema pjesme. Ponovno. No, ova je pjesma glazbeno zanimljiva i ugodna - do dijela kad čujemo žensko stenjanje dok sa strane on govori „give it to me“.
Što se tiče dobrog dijela albuma, tu je The Only One, s klasičnim (ali funkcionirajućim) introm na klaviru. Početak je isfuran, ali je svejedno u redu. Pjesma se nastavlja u spoj refrena u nekoliko glasova uz isprelitanje trube, par rečenica pod efektima i konstantnog „basso continuoa“ na klaviru, te je nekako cjelokupno skladna i privlačna. The Stars Are Ours je najviše funky, groovey, simpatična, ugodna uhu, s konstantnim ritmom na klavijaturama koji nas vodi negdje u glazbu sličniju prošlosti i prepušta nas svom veselom ritmom, jednostavim melodijima i vedrim lyricsima te je najbolja na albumu, jer najmanje spada u poplavu današnjih klonova i za nju imam samo pohvale.
Ostatak pjesama nije niti dobar niti loš, nego nekakva srednja žalost (žalost zbog toga što je gotovo cijela glazbena industrija sada žalosna), kakvu možemo čuti već godinama. Stoga, dobra je ideja, dobar je stil, ali da je osim u produkciju uloženo nešto više i u samu kvalitetu, priča bi već bila puno drukčija.
Valentina Botica