Humanz

Review

Gorillaz su jedan od bendova koji razvrstavanje glazbe u žanrove čini jako kompliciranim. To je na njihovom petom (ako računamo eksperimentalni „The Fall“) studijskom albumu, „Humanz“, očito od samog početka, od hip-hopa na „Ascension“, preko discoa na „Strobelite“ do reggaeja na „Saturn Barz“, Damon Albarn u 10ak minuta svoj virtualni bend provede kroz više stilova nego brojni bendovi u cijeloj karijeri. Šarolikost stilova (i gostiju) ipak ima i svoju lošu stranu, albumi Gorillaza nikad nisu djelovali kao kompaktne cjeline, više kao kompilacije hitova ili plejliste sastavljene za tulume.

Sedam godina nakon „Plastic Beacha“ i „The Fall“, projekt frontmana Blura Damona Albarna te ilustratora i animatora Jamieja Hewletta se vraća sa standardno impresivnom listom gostujućih glazbenika. Na „Humanz“ gostuju, između ostalih, soul legenda Mavis Staples, dobitnik Mercury Prizea 2015. godine Benjamin Clementine, hip-hop zvijezde Pusha T i Vince Staples, pjevačica Savagesa Jehnny Beth te vjerojatno najimpresivniji Albarnov ulov dosad, gitarist Oasisa i bivši veliki suparnik Blura, Noel Gallagher. Fanovima benda će ipak prvi u oko upasti njujorški hip-hop trio De La Soul, koji je s Gorillaz surađivao na njihovom Grammyjem nagrađenom megahitu „Feel Good Inc.“ s albuma „Demon Days“.

Moram priznati da me nakon što sam pročitao da izdaju novi album uhvatio strah da će i Gorillaz nastaviti smjerom u kojem je krenuo Blur na svojem povratničkim albumu „Magic Whip“: da će zvučati više kao ekstenzija solo rada Damona Albarna nego bend koji su prethodno bili. Četiri pjesme s kojim su „teaseali“ novi album, „Ascension“, „Saturn Barz“, „Andromeda“ i „We Got The Power“ su me brzo uvjerili kako nema potrebe za tim strahom, na albumu bi se od pjesama tek lagana „Busted And Blue“ uklopila u Damonov solo album „Everyday Robots“, dok su ostale osjetan pomak od njegovog vrlo dobro solo debija.

Vince Staples najavljuje pomalo apokaliptičnu atmosferu albuma na odličnoj uvodnoj „Ascension“, „Saturn Barz“ odlično suprotstavlja grublje reggae vokale Popcaana Albarnovom (točnije 2-Djevom, s obzirom da je on „frontman“ ovog virutalnog benda) laganijem i pomalo indiferentnom stilu pjevanja. „Momentz“, na kojoj gostuju De La Soul, sa svojim snažnim beatovima u pozadini zvuči kao da je preuzeta sa soundtracka za animirani film „Madagaskar“.

Za razliku od prethodnih albuma, za najbolje dijelove na „Humanz“ su zaslužne suradnje s glazbenicama, „Charger“ s Grace Jones, mračna „Let Me Out“ s Mavis Staples (iako treba istaknuti i odlično gostovanje Pusha Tja na njoj), „She's My Collar“ s kolumbijskom zvijezdom Kali Uchis koja najviše zvuči kao da pripada na pop-orijentiraniji „Plastic Beach“ te završna možda i pretjerano optimistična „We Got The Power“ s Jehnny Beth, koja je ujedno i vrhunac samog albuma. Ona ujedno i pokazuje sav talent koji Damon ima za odabir gostiju, moram priznati da mi ni u jednom trenutku tijekom slušanja Savagesa nije palo na pamet njen vokal iskoristiti u jednoj stereotipno veseloj „mi to možemo!“ pjesmi.

„Humanz“ ima i svojih slabijih trenutaka, „Sex Murder Party“ djeluje potpuno suvišno, dok „Hallelujah Money“ s Benjaminom Clementineom djeluje izgubljeno te se ni nakon višestrukog slušanja albuma ne mogu naviknuti na prijelaz iz „She's My Collar“ u nju. To je ujedno i jedan od razloga zašto su Gorillaz tako posebni, teško je zamisliti da bi se neki bend usudio spojiti dvije tako različite pjesme na albumu. Ili Mavis Staples s Pusha Tjem unutar jedne pjesme. U 20 godina karijere oni ni u jednom trenutku nisu prestali biti eksperimentalni bend.

Janko Sladović