Rest

Review

Kći legendarnih Sergea Gainsbourga i Jane Birkin, glumica poznata po intenzivnim, upečatljivim ulogama u filmovima Larsa von Triera (ako ste gledali "Antikrista", "Melankoliju" ili "Nimfomanku", teško da ćete ijedan od tih njezinih likova zaboraviti), ali možda ipak najzanimljivija kao pjevačica, Charlotte Gainsbourg dama je posebna zračenja, signala za koje sam se uhvatio još od albuma "5:55" iz 2006. i tih šapata u melodijama krojenih za prošlost koliko i za budućnost. Dama koja se i bez ikakve fizičke robusnosti doima snažnom umjetničkom personom sposobnom uhvatiti se ukoštac s bilo čime, od gena do suradnje s problematičnim redateljem, od konstrukcija do dekonstrukcija klasične pjesme sa suradnicima kao što su Jarvis Cocker, Air i Beck, od tuge do njezine proslave u glazbi. Tugu namjerno spominjem iznad svih drugih emocija i preokupacija Charlotteine glazbe, jer ona je presudno ozračila njezin novi album – četvrti ako ne računamo tridesetak godina star tinejdžerski uradak "Charlotte for Ever" (ili "Lemon Incest", ovisno o izdanju) – "Rest".

A tuga izvire iz tragične pogibije njezine polusestre, fotografkinje Kate Barry, 2013. Kreativni proces koji se tu otvorio postupno je stvarao mozaik tvoreći album koji će se doticati i očeve smrti (Serge je umro još 1991. od posljedica srčanoga udara), ali ne govoreći o samoj tuzi, već kroz nju, ne pjevajući tužno već prožeto i podignuto tugom. I ovoga puta Charlotte je birala suradnika koji će je voditi kroz kreativni proces i s njom oblikovati pjesme i konačni izgled albuma. Da se podsjetimo, za "5:55" glazbu su radili Air, a tekstovima se bavio Pulpov Jarvis Cocker, dok je za "IRM" većinu posla odradio Beck ("Stage Whisper" je, uz live-snimke, donio tek materijale neiskorištene na tom albumu); ovoga puta Charlotte preuzima tekstove, što je posve prirodno s obzirom na silnice koje su je vodile do novog albuma, dok je zvučnu sliku prepustila francuskom DJ-u i glazbeniku SebastiAnu, poznatom i po radu s Daft Punk i Beastie Boysima. Rezultat je album kompaktniji i zaokruženiji nego prethodnik, s pjesmama što imaju svoju debljinu i dramatiku, svoju zamamnu površinu i plavičasto-ljubičaste dubine.

Pjevan pretežno na francuskom, "Rest" već samim naslovom sugerira dvojezičnost, ali zapravo više dvoznačje, odnosno, regenerirajuću, pretvorbenu snagu tuge, boli i gubitka. Naime, sama riječ na engleskom znači (vječni) počinak, dok na francuskom (s dodatkom "e" u pisanju) kazuje "ostani". I slušajući album, možete osjetiti kako se iz prvoga, više fluidnog, melankoličnog dijela glazba sa svojim samosanirajućim tekstovima pretače u brže, gotovo vesele, plesne brojeve, kao da se tuga napokon uistinu pomirila sa samim životom. Predivne, iznimno sugestivne "Kate" (sa svojom porukom poginuloj polusestri "trebali smo odrasti skupa"), šestominutna međuigra sintetike i gudača "Deadly Valentine" ili iza barijera smrti odaslana naslovna pjesma tako na drugoj strani albuma, kao na naličju, svoje nastavke dobivaju u ništa manje upečatljivim, pa i potresnim "Sylvia Says", u kojoj je tekstu "pomogla" i omiljena pjesnikinja depresivnih duša, Sylvia Plath, zatim kao u stop-motionu izrezanoj "Songbird in a Cage", koju je napisao i odsvirao Paul McCartney, te završnom trolistu pjesama u kojima je već više nego očito da ovo nije album tuge, nešto više je album o tuzi, ali ponajprije album koji zvonko pjeva kroz tugu.

SebastiAnova glazbena podloga prošarana sintesajzerima, električnim orguljama, sintetičkim bubnjevima, klavijaturama, ali i gudačima i puhačima, savršeno se ovilo oko Charlotteinih tekstova i glasa koji standardno šapuće i pjeva, zavodi i prijateljski tapše, urodivši dosad najboljim albumom u opusu ove zanimljive, multitalentirane dame. Što se više sluša, naime, "Rest" nagrađuje novim ugođajima i porukama, pa i značenjima u slučaju da usput čitate o pozadini njegova nastajanja ili gledate njezinu potpisnicu u filmskim joj ulogama. Album je to koji dolazi izvan struje, ali joj koristi tok; album koji je pitak na svojoj površini, a zahtjevan ispod nje, mada i tada samo do razine do koje ste spremni ići. Album koji mi je napokon, nakon nekoliko albuma koji su tek dali naslutiti što sve Charlotte Gainsbourg može, dali odgovor na pitanje zašto mi se još unatrag desetak godina prošvercala među omiljena glazbena imena.

Toni Matošin