Review
Osamdesete će se godine dvadesetog stoljeća uvijek smatrati za zlatno doba metala. U tih je deset godina nastao ogroman broj klasičnih albuma koji su i dandanas vrlo slušani te su uvijek na vrhu svih mogućih popisa najboljih, jer su grupe koje će kasnije postati prave zvijezde, upravo u tom periodu izdavale svoja najkvalitetnija izdanja koja će izdržati test vremena. Doba je to kada su nastajali novi žanrovi, čini se skoro svakodnevno, i kada su bogovi metala, neopterećeni svojim naslijeđem, mogli stvarati oslobođeni očekivanja u stvaralačkom zanosu rijetko viđenom u kasnijim desetljećima. Stoga ne čudi da su se tako stvari odigrale i sa industrial metalom.
Iako industrial nije bio nova pojava u glazbi, njegovo sljubljivanje s metalom u osamdesetima svakako jest i moralo se čekati skoro sam kraj toga desetljeća da bi došlo do pravoga trenutka gdje su se ta dva glazbena pravca napokon sjedinila u logičku cjelinu nove teške industrije. Tri su definirajuća albuma izašla u razmaku manjem od dva mjeseca na samom kraju 1989. godine i pokrenula cijelu žanrovsku lavinu, svaki na svoj način. “L’eau rouge” švicarskih The Young Gods, Ministryjev “The Mind Is a Terrible Thing to Taste” te “Streetcleaner” naših današnjih gostiju, britanskih Godflesh. Od ova tri, “Streetcleaner” je uvijek bio najviše naslonjen na metal te estetiku nihilizma i beznadnosti, a svojom gušećom atmosferom otvorio je do tada neistražene prostore u krajoliku metala.
Godflesh je kroz cijele devedesete nastavio izdavati kvalitetne albume i s dovoljno pameti ne pokušavajući napraviti izravnu kopiju onog prethodnog. Uvijek dodajući nešto novo, bilo je tu i utjecaja duba, hip-hopa i raznih drugih elektroničkih primjesa koje su vladale scenom tada, ali su uvijek i prvenstveno služili kao ispušni ventil Justinu Broadricku i Benu Greenu u njihovom nošenju s ovim svijetom. Albumom “Hymns” iz 2001. godine i naknadnim Broadrickovim osnivanjem Jesua činilo se da su Godfleshu dani odbrojani, ali kako to biva, prolaze vode, oblaci prolaze i dani ispod njih prolaze te 2009. godine grupa nastavlja s radom i “Purge” je treći izdani album nakon ponovnog okupljanja, a deveti ukupno.
Za “Purge” treba prvenstveno reći da je to pravi, punokrvni album Godflesha koji kvalitetom ne zaostaje za najboljim izdanjima grupe. On je istovremeno poznat jer sadrži u svojoj jezgri sve kvalitete koje su ovu grupu prometnule u svojevrsnog predvodnika cijelog žanra, ali je također i nepoznat, jer je grupa i dalje na putu otkrivanja svojih mogućnosti te onoga što se ovom glazbom može prenijeti slušatelju. Broadrickova gitara i njezini hipnotički, repetitivni rifovi te Greenov bas koji potmulo reži oko tih rifova poput neke iskonske zvijeri i dalje su okosnica zvuka na koju je naslonjena skoro minimalistička instrumentacija koju zaokružuje ritam mašina kao jedan od zaštitnih znakova grupe.
Ako bi vukli paralele s nečime što je prethodilo, novi bi album bio najbliži njihovom drugom albumu “Pure” iz 1992. godine, a sličnosti ne staju samo kod imena. Upotreba hip-hop ritmova i ukupna atmosfera kao da odišu istim osjećajima, iako treba priznati da je “Purge” ponešto mekši u zvuku što je možda i odlika modernih produkcijskih vrijednosti. Pjesme poput basom vođene “Army of Non” i fantastično sumorne “Lazarus Leper” krunski su svjedoci ovoga, distorzirana gitara preko koje udara skoro amaterski jednostavna ritam mašina prikazuju apokaliptičnost bolje nego stotine drugih grupa.
Drugdje na albumu, najavni singl “Nero”, rubno plesna “Permission” i posebice, rubno brutalna “Land Lord” orijentirane su više na gitare te bi u nekom pravednom, alternativnom svemiru bile pravi hitovi zbog svojeg zaraznog ritma. Još dalje odmičući prema kraju albuma, sve se više uvlači određena potisnuta atmosferičnost poput jesenske magle koju priželjkujemo na vrući, ljetni dan. Maestralno Godspeedovska i ponajbolja na albumu “Mythology of Self” te završna “You Are the Judge, the Jury, and the Executioner” potpuno uranjaju slušatelja u taj zvučni bezdan koji grupa zove svojim domom već više od tri desetljeća.
Šest je godina prošlo od prethodnog albuma “Post Self” i grupa sigurno nema više potrebu, možda niti želju za dokazivanjem bilo čega, osim raditi ono što stvarno i kako želi. Ako je i potrebno čekati veći broj godina na sljedeći album, vrijedit će svakog trenutka, jer ovo uistinu jesu himne za kraj posuđenog vremena i posuđenog svijeta te posuđenih očiju s kojima ćemo ga oplakati. Preporučujemo!
Boris Čičovački
/
