A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | Oczy Mlody | 2:53 | ||||
2 | How?? | 4:24 | ||||
3 | There Should Be Unicorns | 5:49 | ||||
4 | Sunrise (Eyes Of The Young) | 4:05 | ||||
5 | Nigdy Nie (Never No) | 4:10 | ||||
6 | Galaxy I Sink | 3:57 | ||||
7 | One Night While Hunting For Faeries And Witches And Wizards To Kill | 6:08 | ||||
8 | Do Glowy | 4:18 | ||||
9 | Listening To The Frogs With Demon Eyes | 7:35 | ||||
10 | The Castle | 4:50 | ||||
11 | Almost Home (Blisko Domu) | 4:53 | ||||
12 | We A Famly | 4:44 |
I da nisu snimili ništa drugo, da su prije i poslije "The Soft Bulletin" instrumente samo gledali okačene u garaži i ne zapjevali niti u kadi, The Flaming Lips bi za mene bili velikani. Ni sve ove godine protekle od ispisivanja te predivne stranice suvremene američke rock-pjesmarice nisu ništa izmijenile, mada je tu bilo i još sjajnih albuma ("Yoshimi Battles the Pink Robots", "Embryionic", "The Terror"), ali i nekih osjetno manje sjajnih ("At War with the Mystics", "The Flaming Lips and the Heady Fwends", "With a Little Help from My Fwends"). Kredite, uostalom, potkrepljuju i neki stariji vrlo zanimljivi alt-freak-space-whatever-rock albumi tipa "Transmissions from the Satellite Heart" ili "Clouds Taste Metallic", ali da ne upadnem(o) u puka nabrajanja svega lijepoga i manje lijepoga proizašlog iz radionice i uma Waynea Coynea i nestalnog društva, prijeđimo na bit, na novi "pravi" album The Flaming Lips – "Oczy Mlody"...
Kažem "pravi" jer napokon, nakon sjajnog koliko i svakom obožavanju opirućeg "The Terror" iz 2013., dobivamo album na kojem su opet poslali svoje "pvijatelje" na dopust. Dok je reinvencija klasika Pink Floyd, "Dark Side of the Moon", još, naime, i bila vrlo zanimljiva posveta i rabota, nedavni je slični tretman s još jednim neupitnim klasikom, "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Band" iz radionice nedostižnih The Beatles (nazvan "With a Little Help from My Fwends"), bio promašaj i nikom potrebno glazbeno samozadovoljavanje (mada moram priznati da mi njihova "Lucy in the Sky with Diamonds" uz pomoć Miley Cyrus zvuči jako dobro!), a o "The Flaming Lips and the Heady Fwends" da i ne govorim (iako sam joj svojedobno prilično progledao kroz prste – i nikad više poželio poslušati). Zato me novi čisto bendovski album na prvu obradovao, tim više jer "The Terror" nije ostavljao širokog prostora za nastavak ili nagovještaje što je moguće dalje. "Oczy Mlody" (u prijevodu s poljskog, oči mladih) trebao bi biti nešto kao poveznica pop-senzibiliteta "The Soft Bulletin" i ugođaja "The Terror", prožeta iskustvima s "pvijateljima" (prvenstveno, svidjelo se kome ili ne, Miley Cyrus, s kojom su bili i na turneji), u čemu je, moglo bi se reći, i uspio, ali ostaje pitanje koliko je to potkrijepljeno uistinu dobrim pjesmama.
Pa, "oči mladih" baš tu zapinju... Nakon toliko avantura, što čisto stilskih, što čisto izvođačkih, što čisto populističkih i što čisto identitetskih, a pogotovo nakon spomenutih kredita i njihova naslijeđa, ipak smo zavrijedili nešto "deblje" od tapkanja po trenutnim raspoloženjima, nešto bliže samoj pjesmi ili zbirci pjesama. Jer, ovdje jedva da ima prave pjesme za koju se možemo uhvatiti; da bude gore, Lipsima, u duhu povampirenog proganjanja forme iznad svake prethodne forme, što je, preneseno u domaće okvire, i od nekad iznimnih Let3 načinilo dosadnu karikaturu, to kao da i nije bio cilj. S tim da The Flaming Lips ipak imaju više talenta i bitnije rezultate, pa će ovaj lonac strpljivo dozivati da ga stalno iznova pomirišemo ne bismo li ipak otkrili kakav vrijedni sastojak i okus. A kad prebolimo pobjedu ritam-mašina nad bubnjevima (a baš je iz bubnjeva producent, nekoć član benda, i ovdje upleteni Dave Fridmann, znao izvući nesanjane maksimume) i prevagu atmosfere nad klasičnom formom pjesme, tada možemo pronalaziti i dragulje na nečem što se čini(lo) kao deponij ideja.
Ni u tome vam Wayne & Co. neće olakšati posao. Svodeći instrumentarij na sintetičke škrabotine nalik vježbama iz glazbene kreativnosti, postigli su, slično tapiseriji "The Terror" prvenstveno ugođaj. Međutim, za razliku od spomenutog prethodnika, taj je ugođaj ovdje susatvno razvodnjavan nečim što se čini pokušajima traženjem pjesme. A pokušaji su u slučaju ovoga benda bar mjestimice morali uroditi plodovima, koji su uočljiviji u drugoj polovici albuma, baš kao da im je trebalo vremena i "prvih mačića" da dođu do pravoga cilja.
Jednorozi grimiznih čiju, čarobnjaci, vile i vještice sa svojim "žabljim prahom" i slični protagonisti tekstova koje kao da su u tandemu pisali Sheldon Cooper i Ozzy Osbourne uobličili su svijet koji navodno i oblikuje nekakav koncept (ima veze s drogama, slobodnom ljubavi i utopijama... valjda), ali kako i inače načelno nisam sklon konceptualnim albumima (ni ranije spomenuta remek-djela The Beatles i Pink Floyd meni osobno ne spadaju u njihove najdraže mi albume), nit nisam ni tražio niti bih to traženje preporučio. Umjesto toga, užitak je otkriti morikoneovsku gitaru u "Galaxy I Sink", a onda i njezine orkestracije što grade dramu dostatnu i za cijele albume. Ili pak dugokuhajuću "One Night While Hunting for Faeries and Witches and Wizards to Kill" koja ima bezvezan tekst, ali koja ga i vješto koristi kao dodatni instrument. Ili pak baladnu, samoubojstvom prijatelja inspiriranu "The Castle", koja se doima poput zagubljene snimke iz vremena "Yoshimi Battles the Pink Robots". A kad se krene iznova, lako je naći mjesto i za "nadgradnju" pjesme "The Floyd Song (Sunrise)" s albuma "Miley Cyrus & Her Dead Petz", kao i za u obećavanju pomalo izgubljenu "How??" Mnogo se toga, dakle, događa pod neurednom tapiserijom koju su za ovu zgodu istkali The Flaming Lips, ali, na žalost, kao da forma, točnije stalno inzistiranje na što neuhvatljivijoj formi i strukturi uzima primat nad samim sadržajem. Zato i moja beskrajna naklonost prema ovom bendu polagano kopni kako se nižu njihovi neobični projekti, suradnje i namjensko udaljavanje od klasičnijih (rock) formi, te me okreće nostalgiji za vremenima nekih njihovih velikih albuma. "Oczy Mlody" djeluje kao preuranjeni izlazak s novim materijalom, nešto poput pomanjkanja strpljenja prema samome sebi. Ne bez iskri trajno zanimljive poetike, ali bez pravih vezivnih sastojaka i uzbuđenja na kakve su nas The Flaming Lips naviknuli.
Toni Matošin
« The Terror | The Flaming Lips Albumi Kronologija | King's Mouth » |